Odavno je poznato da su blagdani za mnoge osobe s poremećajima prehrane jednako pakleni koliko su i svečani. Suočavanje s pretrpanim rasporedom i poslasticama može potaknuti maladaptivne mehanizme koje ti poremećaji donose, ali jednako zabrinjavajući su i komentari članova obitelji o blagdanskoj hrani i na temu tijela prisutnih za stolom. Prije nego što pomislite kako to „u vašem okruženju nije slučaj“ ili kako se radi o „bezopasnoj zabavi, poput komentiranja nečije nove frizure“, moram vam reći da to ni u kojem slučaju nije isto. U današnjoj kulturi ne morate imati poremećaj prehrane da biste se osjećali loše u vlastitoj koži – čitave industrije postoje kako bi iskoristile ljudske nesigurnosti za ostvarivanje (ogromnog) profita.
Prije izvjesnog vremena čula sam kako sedmogodišnja djevojčica sama sebi govori (dok gleda u kiflice na stolu): „Ne smijemo puno jesti jer ćemo biti debeli, a to nije dobro.“ Za početak, ta djevojčica uopće nije blizu „debelog“ i redovno ide na gimnastiku. Osjećala sam se kao da me oblio hladan tuš, pa sam počela istraživati i došla do podatka da preko 60% djevojčica od 11 i 12 godina misli da moraju izgledati savršeno, a velik broj njih vjeruje da bi trebale biti na dijeti. Ako vam je potreban dodatni kontekst – sve to događa se prije nego što uopće postanu tinejdžerke. Ispada da više od polovice adolescenata osjeća anksioznost vezanu za vlastito tijelo. Očito je da je opsesija optimizacijom samih sebe dosegla vrhunac, a njezini „proizvodi“ već su odavno prestali biti korisni i prešli su u toksično. Najveći je problem u tome što nas ta opsesija neprestano podsjeća da ono što trenutno jesmo nije dovoljno dobro – ni za nas same, ni za društvo.
Jeste li primijetili da, kada upoznate nekoga novoga – nažalost, posebno žene – jedna od prvih stvari koje spomenu o sebi jest da bi trebale smršavjeti? Obično usput kažu kako su se u posljednje vrijeme udebljale zbog selidbe, promjene posla, prestanka pušenja, izlazaka (to je moj „izgovor“)… Neke više, neke manje, ali velika većina se žali, a ponekad mi se čini da čine još goru stvar – pravdaju se potpunim strancima.
U posljednje vrijeme to sve više primjećujem i, iskreno, postoji jedna paralela koju mogu povući – epidemija COVID-a. Poput kolektivne traume za koju se pravimo da je nismo proživjeli (a ponekad se doista tako i osjećamo), ali koja nekako uvijek ispliva u razgovorima u sitnim jutarnjim satima, u većem društvu. U Beogradu se to vrlo često manifestira kroz rečenice poput: „Kakve su ludilo bile mini komune i žurke van grada za vrijeme karantina.“
Današnja kultura opsjednuta je ispitivanjem, kritiziranjem ili slavljenjem tijela, promatrajući ga kao prolazan trend. Tome su značajno doprinijele društvene mreže – neki kirurzi nude tzv. selfie makeovere jer ljudi gube razum, smatrajući važnijim izgledati dobro na fotografijama nego u stvarnom životu? Uz to, TikTok sve više oblikuje trendove u estetskoj kirurgiji, dodatno naglašavajući ovu opsesiju.
Ne mogu zaboraviti trenutak kada je Adele, prije više od četiri godine, prvi put objavila svoju „mršavu“ fotografiju na Instagramu. U opisu je zahvalila svima na rođendanskim čestitkama, a posebno zdravstvenim radnicima na prvoj liniji borbe protiv COVID-a. No, u roku od nekoliko minuta Internet je zapao u kolektivnu histeriju jer je Adele na fotografiji izgledala kao polovina „stare“ Adele. Odmah su krenuli članci u kojima su plastični kirurzi nagađali koje je estetske zahvate mogla napraviti na licu, temeljem jedne jedine fotografije. Nažalost, i bez trunke ironije to kažem, pjevačica je doživjela lavinu pohvala. I to ne samo pohvala – činilo se kao da je u jednom danu postigla sve moguće uspjehe u karijeri.
Adele je do tog trenutka već nebrojeno puta bila na vrhu najprodavanijih singlova i albuma, osvojila 15 nagrada Grammy, te po jednog Oscara i Zlatni globus. Oborila je rekord za najbrže prodavani album u Americi. Većinu tih nevjerojatnih uspjeha postigla je prije svog 30. rođendana. Ipak, iz nekog razloga, velik broj ljudi odlučio je da njezin životni uspjeh konačno treba definirati – brojem kilograma.
To je lekcija koju su mnogi od nas, osobito oni stariji od 30 godina, već trebali naučiti. Devedesete su od tijela napravile aksesoar, a u jeku tabloidske ere 2000-ih, naslovnice magazina su jedan tjedan sramotile neku pjevačicu jer je „imala celulit,“ da bi već sljedeći tjedan neku glumicu ili model prozvale „zastrašujuće mršavom.“ Ti članci obično nisu uključivali izjave samih slavnih osoba na koje su se fokusirali, već mišljenja anonimnih „izvora.“
Diskutiranje o tuđim kilogramima uvijek je osjetljiva i kompleksna tema iz više razloga. Prvo, baš kao i komentiranje ima li neka žena bore ili ne, implicira stav da je žensko tijelo javno vlasništvo o kojem svatko ima pravo suditi. Oprostite mi što govorim „žensko tijelo“, ali to je iz jednostavnog razloga – ovakve su prakse uglavnom usmjerene na žene, bilo one iz javnog života ili „obične civilke“.
Nitko pritom ne uzima u obzir, ili o tome ne govori, da oscilacije u težini mogu biti posljedica različitih zdravstvenih stanja. Žene se kritiziraju čak i kada se udebljaju u trudnoći (!), a nitko ne razmišlja o tome osciliraju li zbog poremećaja prehrane, depresije, stresa ili sličnih problema.
Na kraju krajeva, komentiranje težine, bilo ono pozitivno ili negativno, dodatno naglašava uvjerenje (pa makar i nesvjesno) da se najveća vrijednost žene mjeri njezinim izgledom.
Društvene mreže, koje su se čvrsto ustalile kao mjesto gdje ljudi iznose mišljenja o svemu i svačemu – posebno o pop kulturi i slavnim osobama – pretvorile su razgovore o tijelima u svakodnevnu praksu, osobito na TikToku. Razumijem zašto: ljudi su oduvijek imali urođenu znatiželju o tome kako žive bogati i slavni, a obožavanje i kritika poznatih osoba dodatno hrane algoritme. Kada javna osoba napravi drastičnu promjenu, bilo da je riječ o nečemu površnom poput šiški ili nečemu ozbiljnijem poput najave razvoda, to lako postane viralna tema za raspravu. Ovo vrijedi dvostruko kada slavna osoba dobije ili izgubi na težini, a trostruko kada šira javnost sumnja da je to rezultat korištenja Ozempica, plastične kirurgije ili poremećaja u prehrani.

Mnogi od ovih spekulativnih videa čine se kao pokušaj da se suprotstavi nedostižnim standardima ljepote. Često nose i dozu zabrinutosti – ne samo za zdravlje slavnih osoba, već i za njihove mlade obožavatelje koji tijela svojih omiljenih zvijezda mogu doživjeti kao nedostižan ideal. Ipak, ovakvi narativi su u najboljem slučaju neproduktivni, a u najgorem potencijalno štetni. Spekulirati o nečijem zdravlju ili navikama isključivo na temelju izgleda perpetuira štetne stereotipe. Poremećaji prehrane, osobito, složeni su problemi koji se ne manifestiraju na jedan prepoznatljiv način. Svoditi ih na fizički izgled umanjuje razumijevanje ovih mentalnih poteškoća i dodatno povećava njihovu stigmatizaciju.

Većina, ako ne i sav ovaj spekulativni sadržaj, procjenjuje poremećaje na temelju fizičkog izgleda, dok u stvarnosti poremećaji prehrane nemaju jedinstven oblik. Na primjer, neki poremećaji poput ortoreksije (opsesije zdravom hranom) ili vježbačke bulimije (potreba za pretjeranim vježbanjem nakon jela) mogu se čak percipirati kao sasvim zdrave navike. No, ta se nijansa gubi u senzacionalističkim komentarima ljudi pred kamerama koji uspoređuju dvije fotografije iste slavne osobe iz različitih razdoblja.
Sve ovo jednako je primjenjivo i na “običan svijet” s ili bez poremećajau prehrani. Da, i za svakim našim obiteljskim stolom.
Zato, prije nego što odlučite komentirati nečiju težinu, bez obzira na to koliko vam ta osoba bila bliska – bilo u stvarnom životu ili samo fiktivno – čak i kada želite dati kompliment, zastanite na trenutak. Zapitajte se, još jednom (i još jednom, sve dok vam to ne postane jasno): zašto krajem 2024. godine, dok svijet doslovno gori oko nas, još uvijek mršavost smatramo vrlinom većom od svih drugih, a gladovanje ultimativnim statusnim simbolom?
I zašto je i dalje potrebno da nas, žene, prvo vide, pa tek onda čuju?