Inače nisam osobit pobornik kiča. Dapače, u većini životnih situacija od njega zazirem. Ali postoji jedno doba godine kada sva moja estetska načela padaju u vodu, a to je Božić. Tada želim sve ono od čega bih ostatak godine vjerojatno okretala glavu. Želim raskošno ukrašene interijere, starinske kuglice i onu pomalo pretjeranu blagdansku estetiku kakvu pamtimo iz američkih filmova devedesetih.
Kada uđem u nečiji dom u kojem je Božić uređen po pravilima skandinavskog minimalizma, s nekoliko bež kuglica i diskretnom grančicom eukaliptusa, dođe mi da se okrenem i odem. Nemam ništa protiv Skandinavaca, siguran sam da su divni ljudi, ali njihova vizija Božića, barem ona koju nam posljednjih godina uporno prodaju trgovine namještajem i lifestyle časopisi, meni je otprilike jednako uzbudljiva kao čekaonica stomatološke ordinacije.

Ne želim da mi Božić izgleda kao wellness centar niti dizajnerski studio. Želim da izgleda kao Božić. I upravo zato obožavam kuću Sopranovih. Ako postoji televizijski dom koji savršeno utjelovljuje onu raskošnu, pomalo pretjeranu američku božićnu estetiku, onda je to kuća Tonyja i Carmele Soprano u New Jerseyju. Kuća u kojoj je sve veliko, teatralno i sve uređeno da se vidi s koliko novca se raspolaže. U njoj nema ničega suptilnog, ali upravo je u tome njezin šarm. A kada dođe Božić, taj interijer postaje još bolji.
Carmela Soprano nikada ne bi kupila bež kuglice
Carmela Soprano nikada ne bi kupila četiri matirane kuglice u boji pijeska i nazvala to božićnim ugođajem. Carmela bi kupila cijelu kutiju. I još jednu, za svaki slučaj. Da bismo razumjeli zašto je božićno uređenje kuće Sopranovih toliko dobro, prvo moramo razumjeti samu kuću. Velika obiteljska rezidencija u North Caldwellu svojevrsni je spomenik američkom bogatstvu kasnih devedesetih. Njezin je interijer istodobno raskošan i pomalo neukusan, s namještajem koji kao da je biran prema jednostavnom kriteriju: ako izgleda skupo, onda je dobro. To je ona specifična estetika imućnih američkih predgrađa u kojoj se luksuz izražava potrebom da se vidi koliko se novca potrošilo. I upravo zato savršeno odgovara Carmeli.

Carmela nije žena koja bi se zadovoljila lijepim domom. Njoj je potreban dom koji će svima pokazati da živi lijepo. Njezina kuća nije samo mjesto stanovanja, nego i dokaz da je uspjela, da njezin brak funkcionira i da je sve ono što je tijekom godina odlučila tolerirati na neki način imalo smisla. A budući da vrlo dobro zna odakle dolazi novac kojim je sve to plaćeno, ta raskoš ima i jednu dodatnu, pomalo neugodnu dimenziju.
Carmela je, naime, jedna od onih osoba koje vlastite moralne proturječnosti pokušavaju riješiti lijepo uređenim dnevnim boravkom. I upravo je to ono što scenografiju Sopranosa čini genijalnom jer svi ti nazovi detalji su opis psihičkog stanja jedne obitelji i njenih likova. Interijer kuće nije nastao slučajno. Na vizualnom svijetu serije radili su produkcijski dizajneri Edward Pisoni, Dean Taucher i Bob Shaw, a važnu ulogu u oblikovanju detalja imala je i scenografkinja Janet Shaw. Njihov je posao bio mnogo složeniji od stvaranja uvjerljivog doma bogate američke obitelji. Morali su osmisliti prostor koji će gledatelju gotovo odmah otkriti tko su ljudi koji u njemu žive. I u tome su uspjeli nevjerojatno dobro.

Vrijeme kada ukrasi nisu morali odgovarati kauču
Kuća Sopranovih ne izgleda kao da ju je uredio dizajner interijera koji pokušava impresionirati kolege. Izgleda kao da ju je uredila Carmela Soprano. To je ogromna razlika. U svakom kutku osjeća se njezina predodžba elegancije, koja je istodobno vrlo ambiciozna i prilično konvencionalna. Carmela želi europsku otmjenost, ali je interpretira kroz američku ideju luksuza. Želi tradiciju, ali onu koja se može kupiti. Želi dom koji će izgledati kao da pripada obitelji s dugom poviješću, iako je velik dio te povijesti nešto o čemu se u pristojnom društvu ne govori.
A Božić je trenutak kada sve te njezine estetske i društvene ambicije dolaze do punog izražaja. U desetoj epizodi treće sezone, To Save Us All from Satan’s Power, koja je prvi put prikazana 2001. godine, vidimo božićno uređenje doma Sopranovih. Veliko drvce s anđelom na vrhu izgleda upravo onako kako bi trebalo izgledati božićno drvce u kući Carmele Soprano. Veliko, raskošno i u pravom planu.
Carmela je žena koja voli dekorativnost, a Božić joj daje društveno prihvatljiv razlog da u tome ode još dalje. Njezina estetika nije hladna ni intelektualna. Ona je duboko tradicionalna, katolička i talijansko-američka, ukorijenjena u ideju da dom mora izgledati kao mjesto u kojem se živi dobro. U njezinu svijetu lijepo postavljen stol nije samo pitanje ukusa, nego gotovo moralna kategorija. Dobra supruga i majka brine se za svoj dom, a dobar dom mora izgledati kao da se netko o njemu brine.
Naravno, tu dolazimo do jedne od najvećih ironija cijele serije.
Carmela toliko energije ulaže u održavanje slike tradicionalne obitelji, iako njezina obitelj gotovo ni u jednom trenutku ne funkcionira prema vrijednostima koje toliko voli isticati. Ona je iskrena vjernica, ali istodobno živi od novca stečenog kriminalom. Želi stabilan brak, ali dobro zna da je Tony neprestano vara. Želi odgojiti djecu prema određenim moralnim načelima, ali im svakodnevno pokazuje koliko su ta načela rastezljiva kada je u pitanju vlastita udobnost. I zato njezina kuća postaje gotovo dirljiv pokušaj uspostavljanja reda.
Ako već ne može kontrolirati Tonyjev život, može kontrolirati kako izgleda njihov dnevni boravak. Ako ne može imati savršen brak, može barem imati savršeno postavljen božićni stol. A ako joj obitelj ne može biti onakva kakvom ju je zamišljala, može se barem pobrinuti da za Božić izgleda upravo tako. U tom smislu božićni dekor Sopranovih nije samo lijepa scenografija. On je produžetak Carmeline osobnosti, ali i njezinih najdubljih proturječnosti.

A zanimljivo je da je Tony, čovjek koji svojim ponašanjem neprestano ugrožava tu obiteljsku idilu, također izrazito sentimentalan kada su u pitanju božićne tradicije. U istoj epizodi važan dio radnje odvija se u Satriale’su, mesnici. Ondje se tradicionalno organizira božićno druženje za djecu iz susjedstva, a godinama je Djeda Božićnjaka glumio Big Pussy Bonpensiero. Nakon njegove smrti tu ulogu preuzima Bobby Baccalieri, što rezultira jednim od komičnijih prizora u seriji.
Tony je čovjek koji bez osobitih problema može narediti nečije ubojstvo, ali ga istodobno iskreno uznemirava mogućnost da djeca iz susjedstva ostanu bez svojeg tradicionalnog božićnog druženja. On u tome ne vidi nikakvu proturječnost. Štoviše, sebe i svoje suradnike doživljava kao čuvare nekog starog, gotovo idealiziranog svijeta u kojem su se ljudi međusobno poznavali, poštovali običaje i brinuli jedni za druge.

Savršena kuća kao opravdanje za nesavršen život
To je, naravno, jedna od velikih tema Sopranosa. Ljudi koji žive od nasilja i kriminala neprestano govore o obiteljskim vrijednostima, poštovanju i tradiciji, kao da su upravo oni posljednji zaštitnici svijeta koji polako nestaje. A Božić je savršena prilika da se ta njihova potreba za nostalgijom pokaže u punom sjaju. U toj epizodi postoji i jedan od meni najdražih detalja, koji na prvi pogled nema nikakve veze s božićnim dekorom, ali savršeno pripada njegovu estetskom svijetu. Riječ je o Big Mouth Billy Bassu, onoj groznoj plastičnoj ribi koja pjeva i koja je početkom dvijetisućitih bila nevjerojatno popularna u američkim domovima.

Meadow je poklanja Tonyju za Božić, a on, umjesto da se nasmije, ostaje vidno uznemiren jer ga riba podsjeća na Pussyja i njegovu smrt. U jednom jedinom predmetu serija uspijeva spojiti tadašnju američku popularnu kulturu, potpuno bizaran ukus i Tonyjevu duboko potisnutu krivnju. Genijalno.
I upravo me takvi detalji podsjećaju na ono što najviše volim kod božićne estetike kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih. U to vrijeme domovi, barem oni kakve smo gledali u američkim filmovima i serijama, bili su spontaniji, topliji, pa makar to bio samo privid. Bilo je sasvim prihvatljivo kupiti nešto samo zato što vam se sviđa, čak i ako je objektivno pomalo ružno.
Danas imam dojam da smo izgubili dio te neopterećenosti. Zato se često vraćam kući u Sopranosima, filmu Sam u kući i sličnim ostvarenjima u kojima je ta vrsta božićne dekoracije dovedena do savršenstva i koja u meni uvijek iznova budi nostalgiju za vremenom koje možda nikada nije bilo toliko idilično koliko ga pamtimo. Zanimljivo je kako su upravo ti interijeri, koje bismo danas vjerojatno proglasili zastarjelima ili pretjeranima, uspjeli stvoriti sliku Božića kojoj se desetljećima poslije i dalje vraćamo. I koliko god se trendovi mijenjali, meni će takav Božić uvijek biti privlačniji od bilo kojeg savršeno stiliziranog interijera u kojem se više pažnje posvetilo usklađivanju boja nego stvaranju blagdanske atmosfere.