Prije neki dan sam vidjela sličan naslov ovom koji čitate. Kao dijete devedesetih i odrasla osoba s popriličnim stažem preodgajanja sebe same, naravno da sam kliknula. Ne da bih pronašla “nešto novo na što mogu prebaciti odgovornost” za sve što mi se ne sviđa u današnjem svijetu, već zato što mi, na prvu loptu i bez razmišljanja, te devedesete u kojima filteri i svakodnevna bujica editiranih fotki tijela koja ljetuju na Instagramu nisu imale nikakve veze s opsesijom savršenstvom. Naprotiv, devedesete mi djeluju nekako naivno i nevino u usporedbi sa svim ovim danas. Izgleda da me je ponijela opća (neopravdana?) nostalgija u kojoj se zle stvari brišu zbog ušuškanog osjećaja sentimentalnosti. Izgleda, isto tako i to mi ne služi na čast, da sam postala površna jer mi na prvu loptu nije bilo jasno o čemu će biti riječ.
Gen Z ne razumije baš do kraja gnjev milenijalaca i opću dreku o body positivity/neutrality pokretima na društvenim mrežama, zašto smo toliko ljuti na lažne recepte za postizanje kojeg god trenutnog savršenstva kojem se teži i na kojima se debelo zarađuje, zašto nam idu na živce lica editirana do točke neprepoznavanja, zašto smo ljuti na filtere. Evo, na primjer, ja sam na svom telefonu isključila svaku automatsku beautyfying opciju koju imam, ali moja koža i dalje na fotkama ne izgleda kao u stvarnosti (nije da se pretjerano žalim ali me ipak malo nervira, pogotovo kad ne mogu poslati realnu sliku svom dermatologu). S druge strane, za primjer, jedna od djevojaka koja radi u našoj redakciji više ni ne shvaća koliko je lijepa nego sa svojih dvadesetak priča o tome da treba podignuti obrve koje su već prirodno podignute i da joj način na koji editira svoje fotke (a koji je stvarno prelijep i prirodno izgleda) na duge staze pravi više štete nego koristi. Pardon, ona štetu ni ne dijagnosticira, pogotovo ne kao posljedicu štetnog vanjskog faktora.
NO, OVO ŠTO OKO SEBE GLEDAMO DANAS, NIJE SE TU STVORILO BAŠ DANAS, NITI PREKO NOĆI. RADI SE O LOGIČNOM, MOGLO BI SE REĆI I NEIZBJEŽNOM SLIJEDU, KOJI JE SKRETANJE U PRAVCU U KOJEM TRENUTNO IDE ZAISTA DOBIO tijekom DEVEDESETIH
Da se ne lažemo, vanjski faktori su upravo to, vanjski. Ne može se odgovornost prebacivati isključivo na njih, ali ne mogu se ni zanemarivati. Poricati ih bi bilo isto kao da odbijate odjenuti jaknu ili odbijete ući u nekakav zaklon na oluji. Naravno da je na vama kako ćete se od nje zaštititi, ali činjenica da je oluja ta koja uvjetuje što ćete i kako napraviti – a samim tim i preživjeti – je nepobitna.
I da, ispada da kolektivni bijes dijela moje generacije prema iskrivljenim standardima ljepote, doista svoje korijene vuče iz tih “idiličnih” devedesetih. Navodnici na stranu, one to zaista i jesu bile na svoj način, ali ne u većoj mjeri nego što je to bilo koja era nekome tko u njoj odrasta i traži uzore. Nisu devedesete u modi i pop-kulturi bile čisto zlo, daleko od toga (i dok sam živa ću pripovijedati o Madonninom Vogue-u) ali daleko su od naivne i nevine slike koja se oko njih danas plete, baš kao što ni osamdesete u Jugoslaviji nisu bile ruže, cvijeće i proljeće u kojem su zajedno s jednorogima skakutale Magi i Sonja Savić.
Ne. Devedesete su prva dekada u kojima je društvo otišlo predaleko u propagiranju nerealnih i nezdravih standarda ljepote. Ako vam na pamet padaju korzeti i olovo da lice bude bljeđe, to nije dovoljno dobar argument. Iako je nepobitno da su standardi o kojima pričamo uvijek donekle bili nerealni, oni su uvijek podrazumijevali tzv artifice i pomagala koja su se jednostavno podrazumijevala. Od gore pomenutog korzeta i otrovne šminke očekivalo se puno, ali kao od nečega što žene koriste. Ne od toga što žene jesu. (Kasne) devedesete su otišle tu jednu katastrofalnu stepenicu dalje poslije koje ništa više nije bilo isto. Heroin chic nam je servirao rebra, nepostojeće grudi pored kojih je većina izgleda preveliko, rupe između nogu, trbušnjake koji nisu toliko rezultat treninga već jednostavne činjenice da tijelo jednostavno nema na sebi masti. Tijelo, ne pomagalo ili asesoar. Golo tijelo koje gledate kad sebe gledate u ogledalu. A zatim su tu jednu “vrstu” tijela nametnule kao imperativ ljepote.
Problem leži samo u tome. U nametanju imperativa.
Nemam ništa protiv mršavosti dokle god je u skladu s nečijom prirodom i građom. Imam kumu koja pije pivo i potamani sve slatkiše svojoj djeci, ali i dalje jedva prebaci 50 kilograma na svojih 170 cm visine, a kao netko tko je trenirao atletiku i prirodno je tanak, ima prelijepe noge. S druge strane, imam jako protiv da me netko sistematski uvjerava da su jedino njene noge lijepe. Da se jedino rebra koja ispadaju vrijedna ljubavi. Jer da se ne lažemo, o tome se na koncu radi. O ljubavi.
Ali ne o tome jesmo li vrijedni ljubavi onih koji nas privlače. Već o ljubavi prema sebi samom.
Puno puta sam iz drugih razloga citirala Balaševića i njegovo “Je..e se devedesete”, evo sad ću prvi put i zbog ovoga.
