Tetovaža je puno više od crteža koji odlučimo nositi na koži. Barem je tako vidi Ana Kušter, tattoo umjetnica čiji se pristup temelji na komunikaciji, povjerenju i razumijevanju osobnih priča ljudi koji sjednu u njezin tattoo stolac.
Njezin kreativni put vodio ju je kroz fotografiju, modne editorijale, organizaciju evenata i različite umjetničke projekte, no zajednička nit svemu oduvijek je bila ista: interes za ljudsku prirodu i pretvaranje osobnih iskustava u vizualnu kreaciju. Imala sam veliku želju da mi napravi rad što smo prije nekoliko godina i ostvarile i sigurno je mogu izdvojiti kao divnu dušu nježne ruke i freestyle vještine.

Nakon iskustva s velikim tattoo studijem Bura Tattoo koji je osnovala s poslovnom pratnericom, Ana danas stvara u intimnijem prostoru NUR, kreativnom studiju koji je zamislila kao mjesto susreta različitih umjetnosti, ideja i ljudi. Tetoviranje je i dalje njezina polazna točka, ali ne i granica. U NUR-u se otvara prostor za dizajn, fotografiju, glazbu, suradnje s drugim umjetnicima i projekte koji izlaze iz okvira klasičnog tattoo svijeta.
S Anom sam razgovarala o tome kako osobna iskustva postaju tetovaže, zašto je odlučila zamijeniti veliki studio intimnijim kreativnim prostorom, što je naučila kroz fotografiju i zašto vjeruje da najbolji rad nastaje tek kada se između umjetnika i klijenta uspostavi pravo povjerenje.
Kad pogledaš svoj put od fotografije i editorijala, organizacije evenata do tattooinga i NUR-a, što ti se čini da je cijelo vrijeme bila stvar koja te zapravo zanimala?
Mislim da je konstanta u svim oblicima umjetnosti za mene oduvijek bila ljudska priroda, psiha, kontakt s čovjekom i njegovim unutarnjim svijetom. Zanimaju me komunikacija koja nastaje između dvoje ili više ljudi i pretakanje osobnih iskustava klijenata u vizualnu kreaciju.
Cijeli proces je magičan jer svi sudionici spuštaju ego i ruše zidove kako bi nastala iskrena umjetnost. To zna biti i energetski intenzivno jer je jedan od mojih blagoslova, ali istovremeno i prokletstava, to što volim zaviriti u najdublje dijelove duše, upravo tamo gdje često najviše boli. Zanimaju me najmračniji dijelovi duše, ali i svjetlo koje svi imamo u sebi.
Upravo zato odlučila sam naš novi kreativni studio nazvati NUR. To je moja varijanta riječi Nūrā, koja znači vatra. Za mene je vatra moje unutarnje svjetlo, a upravo to svjetlo neprestano tražim u drugim ljudima.
Što ti danas nedostaje u Zagrebu s obzirom na to da NUR želiš pozicionirati šire od tattoo svijeta. Kako zamišljaš prostor između tattooinga, dizajna, mode, glazbe i fotografije?
Odrastajući u Ljubljani, koja je u mojoj mladosti imala nevjerojatno jaku alternativnu scenu, moj je put bio ispunjen druženjima s umjetnicima iz različitih područja. Znali smo plesati cijele noći, a prijatelj Igor Večerić, poznat kao DJ Woo-D, upoznao me s underground hip-hopom i breakdance battleovima. Boris Sound System pokazao mi je važnost kvalitetnog zvuka. S njim sam radila na različitim događanjima, od elitnih raveova u francuskim planinama do malih šumskih evenata.
Pet godina zaredom radila sam na festivalima Metaldays, Punk Rock i Overjam, gdje sam usput osmislila i vizualni identitet za coffee stand. Upoznala sam ljude iz cijelog svijeta, a budući da nemam dlake na jeziku, oduvijek sam voljela upoznavati genijalne ljude. Danas imam svoju malu obitelj u Brazilu, Australiji i Belgiji. Moj FOMO tjera me da svake godine putujem, skupljam iskustva diljem svijeta i potom ih pretvaram u kreativne projekte.

Mom kreativnom razvoju puno je pomogao i studij industrijskog dizajna na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani. Uz redovito studiranje i projekte poput dizajniranja sajamskog prostora za Milano Fair te izrade naočala u suradnji s Anđom Marić, mi studenti samoinicijativno smo radili i na vlastitim projektima.
Kratko sam se okušala i kao likovna urednica studentske revije Tribuna. Bilo mi je posebno drago što sam kolegama studentima mogla omogućiti vidljivost i kvalitetno ih platiti za njihov rad. Kasnije sam se, zahvaljujući jednom prijatelju fotografu, ponovno zaljubila u fotografiju. Dok sam na setu radila make-up, pitao me bih li fotografirala marketinšku konferenciju SEMPL u Portorožu. Tako sam se vratila fotografiji i počela fotografirati sve, od događanja do modnih kreacija.
Volim taj kreativni kaos, koji je kod mene već postao konstanta. Dobro se snalazim u rješavanju problema u zadnji čas, što je, uostalom, i dio mog posla u tattooingu: svakodnevno pretvaranje iskustava i energije u personalizirani dizajn koji će zauvijek pričati osobnu priču na koži.
U Zagrebu mi nedostaje povezivanja s drugim granama umjetnosti. Jedan zid u studiju namijenile smo izlaganju radova drugih umjetnika, našoj maloj expo wall galeriji. Čak su i šalice iz kojih u studiju pijemo kavu ručni rad moje sestre Eve koja je naučnica kod Christopha Steidla Porente, jednog od najpoznatijih zlatara u Sloveniji. Jako mi je drago što su njezine radove prepoznali i naši klijenti, koji su već naručili njezin nakit.
Postoji li trenutak u kojem kreativni biznis izgubi nešto svoje upravo zato što stalno pokušava biti veći, vidljiviji i komercijalniji?
Kad sam otvarala svoj prvi studio, želja mi je bila stvoriti kreativni prostor u kojem nema mjesta za ego, nego samo za kreativnost i stvaranje. Moje iskustvo s fakulteta i života u Ljubljani bilo je takvo da smo cijele noći crtali, kreirali često zaboravljajući jesti jer nam je kreativnost bila važnija od svega. Kad jednom uhvatiš taj val, ne želiš ga ispustiti.
Međutim, mislim da su se vremena promijenila i da takvi prostori danas teško mogu istovremeno živjeti od umjetnosti i racionalno poslovati. Ambiciozno sam gradila velik tim. Htjela sam da budemo najpoznatiji, najbolji i najuspješniji, a u tome mi je jako pomogla i bivša suradnica Dolores Brbora.

Bura Tattoo u kratkom je vremenu postao jedno od najpoznatijih mjesta za tetoviranje u Zagrebu, ali s vremenom smo polako gubile kreativnost, energiju i volju. Shvatila sam da mi je kvaliteta puno važnija od kvantitete. Na prvom su mjestu čovjek i vrijeme koje ulažemo u komunikaciju i rad. Da bih drugima mogla dati najbolje od sebe, morala sam naučiti sebe staviti na prvo mjesto.
Imala si veliki studio s više ljudi, a danas radiš u manjem prostoru s kolegicom Tihanom Mošet. Koliko se razlikuju pristup i posao?
Nikada nisam željela da se naši klijenti osjećaju kao da su samo još jedan broj. Kvaliteta izrade nikada nije bila upitna jer smo se za svaku tetovažu trudili dati 200 posto. Ipak, primijetila sam da se u velikom studiju smanjuje vrijeme koje možeš posvetiti razradi ideje i crtanju. Iscrpljivalo me kada bih došla kući u osam navečer i morala nacrtati velik projekt za sljedeći dan. Znala sam da moji klijenti zaslužuju najbolje, a ja sam često bila preumorna da bih mogla procesuirati sve informacije i dati svoj maksimum u samoj ideji.
Danas me puno više zanima koliko daleko neka ideja može otići nego koliko ljudi može stati u prostor.
Istraživala sam različite načine organizacije i pristupa radu te shvatila da je manje više. Zato danas tetoviram samo od ponedjeljka do srijede, a četvrtkom si ponekad ostavim prostor za sitne tetovaže koje mi se posebno rade. Kada klijenti čekaju pola godine ili dulje na termin, najčešće dolaze s velikim projektima u koje ulažem dušu i svu svoju energiju. Ivan me često zna zezati jer ponekad dođem kući i samo buljim u zid, ali ja sam tada presretna jer znam da sam klijentu dala sve od sebe.
Rad u manjem i intimnijem prostoru s Tihanom, koja pjeva, kuha kavu i čisti pod dok ja dolazim u studio, ispunjava mi srce. Voljela bih da svatko može imati takvu pozitivnu atmosferu na radnom mjestu.

Klijenti nam često govore da obožavaju intimu i toplinu našeg malog prostora, koji ih podsjeća na neki mali umjetnički studio u New Yorku. Tihana je živa enciklopedija, obožava čitati, pa se naši termini znaju pretvoriti u knjiške debate i filozofiranje o životu, svemiru, psihopatima, napornom roditeljstvu i našim paralelnim privatnim životima. Ponekad gledamo filmove, slušamo glazbu ili jednostavno šutimo. Sve ovisi o energiji koju svatko od nas taj dan donese u studio.
Profesionalne smo u izradi i sterilnosti, ali s ljudima smo najčešće na ti. Stvaraju se prava prijateljstva. Vjerujem da svaki umjetnik energetski privlači slične ljude i jako nam je drago što je NUR našim klijentima postao sigurno mjesto na kojem se mogu opustiti i barem na jedan dan maknuti sve brige.
Posebno nas razveseli kada nas iznenada dočeka razglednica nekog klijenta ili poklon s putovanja. To nam je znak da smo zaista povezani s ljudima koji dolaze k nama.
Koliko su ti fotografija i rad na editorijalima zapravo promijenili način na koji danas gledaš na tattoo?
Puno. Naučila sam koliko su važni kontrast, kompozicija i pozicioniranje tetovaže na tijelu, tako da ona prati njegov prirodni flow.
Muška tijela daju mi nešto više slobode u pozicioniranju, dok kod ženskih tijela treba pažljivije pratiti linije i proporcije. Dugačke noge možeš vizualno dodatno izdužiti, a tetovažu na bokovima postaviti tako da naglasi struk.
Poanta je da tetovaža treba uljepšati tijelo, a ne ga zagušiti, vizualno smanjiti ili nepotrebno zaobliti, odnosno prekinuti prirodni flow mišića. Važno je i paziti da male tetovaže nemaju previše detalja jer s godinama mogu postati pretamne. Klijentima uvijek nastojim dobro objasniti koliko bi tetovaža trebala biti velika s obzirom na proporcije njihova tijela.
Iznimka su vrlo sitne fine line tetovaže koje mogu dobro funkcionirati na različitim dijelovima tijela i koje obožavamo raditi. Odličan primjer dobrog pozicioniranja je na tijelu naše dugogodišnje klijentice Miach, koja ima izvrstan osjećaj za kompoziciju malih tetovaža.
Što ti je danas zanimljivije; napraviti dobar tattoo ili ostvariti dobru suradnju? Postoji li uopće razlika?
Ovo je jako dobro i važno pitanje. Tek sam kroz iskustvo posljednjih nekoliko godina shvatila koliko su te dvije stvari povezane.
Dizajn može biti najbolji na svijetu. Možeš uložiti sav trud i vrijeme, danima crtati i polirati svaki detalj, a na papiru će sve izgledati savršeno. Ali ako se energije umjetnika i klijenta ne poklope, ako ne postoji potpuno povjerenje, tetovaža će možda biti tehnički izvrsna, ali nešto će joj nedostajati. Ona srž, juice, duša tetovaže.
A kada se sve poklopi, kada svi maknemo ego i ostane prostor samo za igru i svjetlo, tada tetovaža poleti u svemir, a s njom i mi.
Koji su ti ljudi, autori ili scene u Zagrebu trenutačno zanimljivi i s kim bi voljela nešto napraviti?
Sada osjećam da je konačno došlo vrijeme za nove izazove i otvorena sam za sve što mi svemir donese. S udrugom Zest, koja se bavi podizanjem kvalitete druženja kroz glazbu, umjetnost i intimna kulturna događanja, dogovaramo evente. Veseli me sve, od odabira glazbenika i scenografije do stvaranja ambijentalne rasvjete, koju posebno volim raditi. S fotografom Ernestom Mazarekićem razvijamo i koncept izložbe „Gola ekspresija“.

Je li ti guest spot danas više poslovna stvar, način upoznavanja scene ili kreativna razmjena?
Guest spot je za mene oduvijek bio više kreativna razmjena nego način zarade. To je prilika za učenje od drugih umjetnika, ali i dijeljenje vlastitog znanja i iskustava.
NUR je prostor otvoren za guest artiste iz drugih gradova i država. Želimo ljudima predstaviti nove stilove i umjetnike te im omogućiti da ne moraju putovati daleko kako bi dobili tetovažu svog omiljenog umjetnika.
Jedini je problem što smo trenutačno ograničeni prostorom pa si ne možemo priuštiti više od jednog guest spota mjesečno. Ali možda je tako i bolje jer i takva gostovanja zahtijevaju dosta organizacije i energije.
Kada bi NUR za godinu ili dvije bio prepoznat u Zagrebu po nečemu što nema izravne veze s tattooingom, što bi voljela da to bude?
Voljela bih da se kod ljudi, kada pročitaju riječ NUR ili vide naš logotip, pojavi pozitivna reakcija i osmijeh. Ne želim da ljudi NUR isključivo povezuju s tetovažama, nego s dobrim idejama, kvalitetnim radom i određenom kreativnom slobodom.