Poznajem dosta ljudi koji upražnjavaju post i, nevezano za način na koji poste, slobodno ih mogu podijeliti u dvije grupe: one koji poste iz vjerskih ili duhovnih razloga i one koji poste zbog gubitka kilograma. Ruku na srce, ova druga grupa vrlo često je zagriženija i fanatičnija od prve, te sklona da diet culture maskira “potragom za zdravljem”. Čast izuzecima, ali ova druga grupa je također sklonija smatrati da je hrana (ili određene skupine hrane) zlo koje treba izbjegavati uz obavezan dodatak raznoraznih suplemenata “dobivenih najnovijim tehnologijama”. Ta ista skupina obično je i više platežne moći… Gladovanje je postalo statusni simbol. Kad zbrojim dva i dva, čini se da su dobrostojeći ljudi kolektivno postali alergični na… žvakanje.
Ako je debljina nekada bila simbol bogatstva i nedostatka potrebe – i stoga poželjna – dok je mršavost bila povezana sa siromaštvom – i stoga nepoželjna, danas je stvar potpuno obrnuta
Ovo nije ništa novo. Kao što su izbori hrane usko povezani sa statusom, slijedi da također gledamo na određene tipove tijela kao ‘poželjnije’ od drugih. Društvo je orijentirano na rad i ostavlja malo vremena ljudima – posebno ljudima s niskim prihodima – da planiraju, kupuju i kuhaju zdravu hranu ili vježbaju. Ovo je ključni razlog zašto je debljina sada više povezana s klasom koja nema visoka primanja. Unatoč najboljim naporima pokreta ‘pozitivnosti tijela’, zapadna kultura i dalje veliča mršavost. To je trend koji je imao razoran utjecaj na javno zdravlje – posebno od početka devedesetih – a u datom realnom okruženju ekstremnu mršavost nikada nije bilo teže postići.
Stvari su potpuno različite za elitu. Za početak, elita ne mora jesti hranu koja izaziva gojaznost unatoč tome što smo svi jednako okruženi istim reklamama za nezdravu hranu. Mega-bogati imaju resurse koji su im potrebni da postignu vitkost: pristup dobroj svježoj hrani, vrijeme, fitness stručnjake. Također, Ozempic se još uvijek prvenstveno koristi među bogatima, dok se “obični” dijabetičari moraju nositi s nedostatkom lijeka na tržištu.
Ipak, danas večere u skupim restoranima više nisu dovoljan pokazatelj statusa. Klizav psihološki teren u ovoj eri ‘samo-optimizacije’: ne jesti sugerira da je osoba na neki način ‘iznad’ osnovnih fizioloških potreba i da je postigla potpunu kontrolu nad svojim tijelom s povećanom sposobnošću za učinkovitost i fokus. Ovaj motiv zapravo je povijesni i imaju ga praktično sve religije, ali danas su najviši sveci novac i moć pa je i klasna dimenzija ove ideje najdominantnija. Dok je u stanu na Petoj Aveniji na Manhattanu, na primjer, odricanje od hrane sposobnost pokazivanja nedostatka potrebe za materijalnim dobrima (poput hrane) te sugerira i društvenu transcendenciju, malo je vjerojatno da će pomodne dijete biti popularne u društvima gdje postoji nestašica hrane ili nesigurnost u vezi s hranom.
Ne znam kako vi, ali meni je i dalje gotovo potresno i izaziva ne mali bijes gledati slavne osobe koje otvoreno priznaju da poste 23 sata dnevno ili uzimaju šake pune različitih suplemenata umjesto uravnoteženog doručka. Ovo normalizira i sankcionira prakse koje bi u drugim kontekstima bile smatrane poremećajem prehrane. Kada su prehrambene navike ove vrste predstavljene kao ‘u ime zdravlja’, one su društveno prihvatljivije i teže ih je osporiti. Nažalost, ono što mi, kao društvo, smatramo “normalnim” i “nenormalnim” ovisi o kontekstu i uvelike se temelji na tome kako su neke prakse (u ovom slučaju prehrane) predstavljene.
Ako smo osuđivali yolandu Hadid što je dopustila da joj kćer još kao maloljetnica promijeni osobni opis, zašto danas veličamo tu istu kćer koja doručkuje šaku tableta?
Ne znam dokle više treba ponavljati da su ekstremne dijete em neučinkovite em opasne. Čini mi se da se borim protiv vjetrenjača. Ovaj trend zapravo nije o hrani ili zdravlju. On je način na koji nam bogati prikazuju svoje bogatstvo i status te se postavljaju iznad nas smrtnika koji se ponižavamo jedući.
A što vi doručkujete?
