Siječanj je. Sezona kolektivnog prejedanja koja službeno počinje u prosincu – neki bi rekli čak i studenom – završava, a na njeno mjesto dolazi dijametralno suprotna, ali jednako ekstremna potjera za “zdravijim navikama”. Već sama ova smjena dvije krajnosti koja ne dopušta ni balans ni zlatnu sredinu lako se može protumačiti kao crvena zastavica ali hajmo preskočiti temu zašto nam je polarizirano razmišljanje poput nacionalnog sporta i koncentrirati se na malo uže polje. Na kraju krajeva, ova tema je sve samo ne lokalna.
Svi smo nekad donosili novogodišnje odluke i slagali liste. Dajem desnu ruku u vatru da se na svakoj od njih bar jednom našla i sljedeća stavka: ove godine ću skinuti xy kilograma i održati idealnu težinu, hraniti se zdravo (što god to nekom značilo) i vježbati.
Na papiru, sasvim legitiman cilj.
U praksi? Pa, hajde da se ne lažemo, vrlo često je proizvod vanjskih faktora koji nam govore kako, takvi kakvi jesmo, nismo dovoljno dobri za život kakav želimo. New Year – new you, zvuči poznato, zar ne? I gle, kao po komandi se do maksimuma pojačavaju priče (čitaj: reklame) u stilu “od sutra počinjem dijetu”, “bolje da krenem skidati kile koje sam nabila/o za vrijeme praznika” i sl. Sve zamaskirano u dobre namjere “da nam se pomogne” da postanemo zdraviji, privlačniji, uspješniji, zadovoljniji… Dopišite sami.
Nisam gunđalo i ne pretendiram na to da bilo kome govorim kako ne treba raditi na sebi. Moj problem s cijelom ovom siječanjskom akcijom (i diet culture uopće) nema nikakve veze s tim da treba ulagati trud da bi se postigao određeni cilj, kao ni s tim da ciljeve treba i postavljati i postizati. Vlastite i autentične ciljeve. Realne ciljeve. Ciljeve koji će učiniti da se zaista osjećamo bolje.
Odbijanje da se osjećamo loše zato što od našeg lošeg osjećaja netko zarađuje (ozbiljne) pare ne bi trebalo isključiti želju da se bude zdrav, naravno.
Ali čini se da kompanije koje nam guraju drastične prekonoćne promjene prehrane i načina života apsolutno ignoriraju barem dvije činjenice u vezi sa zdravljem. Prva je da osim fizičkog postoji i jednako važno psihičko zdravlje, da su ta dva neodvojiva kao i to da se ni do jednog ni do drugog ne stiže ponižavanjem sebe i drugih. Sljedeća je da su “idealni” zdravstveni parametri – baš kao i recepti za sreću u životu – u velikoj mjeri individualni, te da jedan uzorak ne odgovara svima.
Umjesto obrazovanja i pomoći da svatko nađe svoju mjeru, u siječnju smo zasuti oglasima i ljudima koji samo potenciraju već poznatu post-prazničnu depresiju (oprostite mi na laičkom razbacivanju izrazima, znam da nije svaki pad raspoloženja depresija). Ako se osjetite i lošije nego inače jer niste u ovoj novoj postali novi vi – pa, ovim oglasima je to i cilj.
Zdrava prehrana i redovna fizička aktivnost su neosporno dobre za nas, ali jednostavna količina i jačina ove vrste poruka u siječnju vrlo lako preplavljuju i drže nam glave ispod vode.
A što kada bi postojao i neki drugi način? Što kada bismo ove godine prestali ponašati se kao da je najviši cilj vlastitog života poništiti onaj prethodni i naučili da sa sobom, svojim tijelom i posljedično hranom izgradimo zdrav i funkcionalan odnos u kojem ćemo, čak, i uživati?
Takozvani anti-diet pokret polako postaje sve jači, a s njim i njihova osnovna poruka: vrijeme je da odbijemo unosnu i često seksističku propagandu koja nam govori da ne valjamo i da naučimo vjerovati u sebe, onakve kakvi jesmo.
Nisam za veličanje debljine, niti za normalizaciju toga da ljude koji ne mogu izvesti pet čučnjeva nazivamo zdravim. Ali vrlo dobro znam da ima ljudi koji na prvi pogled imaju više kilograma nego što im to društvo “nalaže”, a da su daleko zdraviji od nekih koji djeluju “idealno tanki”. O pojmu skinny fat smo pisali odavno, vaga kao ni to kako netko izgleda u tajicama nisu i ne mogu biti pokazatelji zdravlja. Čak ni onog fizičkog, a kamoli psihičkog.
Ako ste ikada posjetili neki od sajtova ili Instagrama koji se bave poremećajima u prehrani, jedna od prvih stvari koju ćete primijetiti u komentarima jest upravo rečenica da su ljudi dobivali najviše komplimenata za svoj “zdrav” izgled upravo kada su bili najbolesniji (osim u slučajevima poodmakle anoreksije koja je očigledna).
Dakle, hajde da prvo pokidamo tu krivo spojenu kariku da je biti tanak isto što i biti zdrav, a zatim i onu da ako nismo društveno prihvatljiva optimizirana verzija sebe (koja možda uopće nismo mi) ne zaslužujemo voljeti sami sebe niti da nam se događaju dobre stvari u životu.
Potpuno sam svjesna činjenice da je ovo daleko lakše reći nego učiniti. Ja sama imam problem prihvaćanja određene estetike i da, estetika mi je i dalje veći problem za prihvaćanje od zdravlja. Znam da zvuči grozno i licemjerno, ali zapravo sam iskrena do kraja, a tko hoće neka se ljuti.
Razumijem i poštujem činjenicu da čak i da netko nije zdrav, taj netko nikome, ali ama baš nikome na ovom svijetu ne duguje da postane zdraviji. Mogu čak i da odem dotle da kažem kako priznajem činjenicu da je naša – posebno ženska – fobija od debljine u stvari proizvod patrijarhata i njegovih opresivnih načela po kojima djevojke i žene trebaju biti sitne, tanke, nježne, krotke i – tihe.
Ovo je moj način da vokaliziram problem koji osjećam kako osobno tako i globalno.
Priznajem da nisam još uvijek imuna na siječanjske nalete “zdravih poruka” ali uspjela sam da samu sebe ne maltretiram kao svake Nove godine što nisam presretna svojim tijelom (čitaj: težinom), a odustala sam i od gubljenja težine isključivo “u ime zdravlja” kada se nalazim u medicinski sasvim zdravom opsegu i po analizama koje sam napravila sasvim sam zdrava. Tri kile manje me neće učiniti zdravijom. I iskreno, zadovoljna sam ovim korakom koji me vodi bliže odlukama koje će me učiniti sretnijom tako što ću svoje tijelo cijeniti više umjesto da ga kudim.
A to i vama želim.
