Od upravo završenog mjeseca mode očekivalo se mnogo. Sada kada je gotov, i pored sjajnog Matthieu Blazy debija za Chanel, slobodno možemo reći – i previše. Najavljivane su tektonske promjene koje se uglavnom ipak nisu dogodile. Čini mi se da je to upravo zato što je sve bilo tako pompozno predstavljano. Pomalo kao kad se svi nabriju da će novogodišnja zabava biti najbolja ikada – a ispadne sasvim obična večer. No, što se doista i dogodilo? I zašto neke stvari nisu? Ima li to veze i s nerealnim očekivanjima, a ne samo s najavama? Je li se modni reset dogodio?
Posljednji put kada je modna industrija pretrpjela promjene ove veličine bilo je prije gotovo tri desetljeća, točnije prije 28 godina. 1997. često se opisuje upravo kao modni reset – nekad nazvan i “Velikim praskom”. Bio je to trenutak kada se industrija okrenula naglavačke i sama sebi postavila nova pravila. Nakon 80-ih i 90-ih, kada su modnom scenom vladali spektakl, logomanija i kult ličnosti, pojavila se nova generacija britanskih dizajnera. Unijeli su svježinu i dramu, ali i svojevrsnu iskrenost.
Tada mladi Alexander McQueen (27) i John Galliano (36) preuzeli su velike francuske kuće i unijeli u njih svoju neukrotivu energiju, dok su Jean Paul Gaultier i Thierry Mugler još uvijek držali visoku modu u realnom fokusu javnosti. Dior je s Gallianom postao kazalište u kojem se odjeća pretvara u mit, a Dior haute couture, koji je godinama bio na aparatima, iznenada je disao punim plućima.
Te je godine Pariz ponovno postao središte modnog svijeta – ne samo zbog revija, već i zbog otvaranja Colette, konceptualne trgovine koja je redefinirala što znači biti relevantan. Naporedo, nakon godina vizualnog kaosa, logomanije i pretjeranog glamura, dizajneri poput Helmunta Langa, Jill Sander, Calvina Kleina i Prade redefinirali su modu kroz jednostavnost, suzdržanost i intelektualni pristup odijevanju. Umjesto krupnih natpisa i blještavila, u prvi plan su došli kroj, materijal i forma – odijela koja izgledaju gotovo anonimno, bijele košulje koje postaju manifest stila i neutralne palete koje simboliziraju novi luksuz.
Ali 1997. nije bila samo godina uzleta. Ubojstvo Giannija Versacea zauvijek je promijenilo ton modne industrije, ostavljajući za sobom osjećaj epskog kraja jedne epohe. Upravo su iz tog kontrasta – između spektakla i introspekcije, između genijalnosti i tragedije – izrasli temelji mode 21. stoljeća. Taj „Veliki prasak” promijenio je dinamiku moći i postupno otvorio prostor za nove glasove. Označio je i početak globalizirane mode u kojoj trend više nije dolazio iz samo jedne točke. U tom smislu, 1997. nije samo godina u kalendaru, već simbol trenutka kad je moda prestala gledati unatrag i odlučila se ponovno izmisliti. Ili resetirati, ako vam je tako draže.
U tom su trenutku svi bili svjesni promjena i toga da se nešto veliko događa, no PR mašina nije funkcionirala na isti način kao danas, pa javnosti nije bilo servirano da će preko noći nastupiti “nova era”. Jednostavno se živjelo u (modnom) trenutku. Danas je takva prisutnost gotovo nemoguća. Čak i kad sjedite u prvom redu, sve se gleda kroz kameru mobitela. Najave navodno epskih trenutaka serviraju se unaprijed, radi se na stvaranju neizdrža – ako vam trebaju primjeri, sjetite se Filmskog festivala u Veneciji ili fotografija sa snimanja nastavka filma “Vrag nosi Pradu”.
No, na što se točno danas odnosi “modni reset”? Na prvu loptu, čini se da se radi samo o razdoblju promjene i očajnički nam potrebnog kreativnog preporoda. Za industriju bi to ipak trebalo značiti više od samih debija novih kreativnih direktora u okolnostima ekonomskog pritiska i promjenjive potražnje potrošača, te krize kakvu nije vidjela od 2008. godine (a mislim, ni tada u ovoj mjeri)
Jasno je da brojni luksuzni brendovi prolaze kroz svojevrsne resete, gdje novi kreativni direktori dobivaju zadatak osvježiti naslijeđene kuće i ponovno im dati kulturni značaj i privlačnost u zahtjevnom ekonomskom okruženju. U praksi bi se ovo, osim same estetike, trebalo pretočiti u rješenje za drastično smanjeno povjerenje potrošača i rast cijena luksuznih proizvoda. Posljedično i za usporavanje tržišta. Osim toga, trebalo bi vratiti “fokus na vrijednost”, jer brendovi nastoje pokazati konkretnu vrijednost – bilo kroz poboljšano umijeće izrade, bilo kroz inovativan kreativni pristup.
Dakle, sama igra glazbenih stolica nije end game, već samo početak. Ako ćemo realno, u svakom smislu najbolje je startao Matthieu Blazy u Chanelu, jer zapravo i gotovo maestralno ispunjava sve gore navedeno. Dizajn je nov, nasljeđe se poštuje, ali nije poput tereta, osjećaj je lagan, izrada takva da vam stane dah kad se zagledate u detalje (je li netko za tvid od perlica?), hype je također tu. Svi su resursi optimalno iskorišteni, a rast cijena praktično zagarantiran. Prije nego što se oko toga digne dreka, voljela bih reći jedno: to je zapravo pomak prema istinskom luksuzu. Njega ne čine torbe po Instagramu. Chanel je dizao cijene ne znam ni sama koliko puta u posljednjih nekoliko godina, naizgled ni za što, jer je kvaliteta proizvoda samo stagnirala. Sada bi se i ovo trebalo vratiti u ravnotežu.
Louise Trotter za Bottegu, kuću koja je Blazyja vinula u nebesa, također je imala odličan debi, ali ne i epski. To je prvenstveno zato što ni sama kuća nije gigant kakav je Chanel. Ne želim ni na koji način umanjivati uspjeh Louise Trotter, ali jednostavno su u različitim kategorijama.
Kategorija koja bi se mogla mjeriti s Chanelom svakako je Dior. Znam da su mišljenja podijeljena i vidjela sam da je JW Anderson bio sa suzama u očima u backstageu. Dirljivo. I planski pušteno otprilike 24 sata nakon što su se slile oprečne kritike o kolekciji. Nisam na platnom spisku nijednog od ovih brendova i ne provodim sate na Instagramu čitajući tuđa mišljenja prije nego što iznesem svoje. Ja ne vidim da “novi” Dior radi. Logo radi – jer je, realno, stari. Od cijele kolekcije, samo mi je jedna haljina privukla pažnju na dobar način i tako da je mogu zamisliti na nekoj osobi. Tu je i nekoliko lookova koji bi se doista mogli dobro snimiti u editorijalu. Zajedno – nedovoljno.
Torbe, cipele i kožni aksesoar su mnogo, mnogo bolje preživjele ovaj Anderson makeover od bar sakoa (za novu verziju doslovno nemam dovoljno ružnih riječi). Uloženo je mnogo, neće mu se dopustiti da faila – to je scenarij za očekivati. Za razliku od Chanela, Dior car je gol(uždrav). Nadam se da ću, nakon još neke kolekcije, pojesti ove svoje riječi. Voljela bih promijeniti mišljenje i voljela bih da JW Anderson ne završi za koju godinu poput Galliana, nadrogiran i s živčanim slomom.
Riječi koje, sigurna sam, neću pojesti jesu da Durana i Jean Paul Gaultier više ne želim vidjeti zajedno ni u rečenici, a kamoli u kolekciji. Najjeftiniji šok radi šoka. Ne bih dalje trošila riječi.
Milano se već čini kao da je bio prije Krista, ali nije. Demna za Gucci, kao cijeli paket, iznad očekivanja. Dario za Versace možda nije pun pogodak, ali svakako mislim da ima ozbiljan potencijal – samo da uspije pronaći zajednički jezik sa svojom novom publikom, a da ne izgubi staru u potpunosti. Simone za Jil – doslovno sam morala ponovno pogledati fotografije da bih je se sjetila.
Miguel za Mugler – razumijem, volim i jedva čekam vidjeti kako će se razvijati. Piccioli za Balenciagu ima genijalnih komada/lookova – kožna jakna poput bluze dovoljna je da vam oči ispadnu. Ipak, sve zajedno još uvijek nemam osjećaj koherentnosti. I to je sasvim u redu. Vrijeme je ključna stvar, dajte im vremena. Loewe pod Jackom i Lazarom doista diše drugačije. Glennov Margiela ponovno je studija – jeste li vidjeli nakit u plastici iskorišten poput nekakve barokne čipke?
Dakle, unatoč tome što je većina modnog svijeta umorna od svega, ima se što lijepo za reći. No, je li se preko noći dogodio reset? Nije i neće. Sustav i dalje funkcionira na trulim principima – proizvodnje, distribucije, prodavanja magle i u konceptu i u proizvodu. A to se ne mijenja jednim mjesecom mode, ma koliko se trudili uvjeriti nas u suprotno.
