Matthieu Blazy za Chanel nije razočarao. Naprotiv.
Sinoć su mi gorjele DMs. Malo sam odgovarala, malo ne. Gledala sam reviju na repeat, nisam bila spremna dijeliti fokus. Sada prolazim kroz njih jer su pomalo poput romana toka svijesti – teze koje su mi padale na pamet dok sam gledala “novi Chanel”. Nervira me taj izraz gotovo jednako kao i samoproglašene nove ere koje nam iskaču iz frižidera. Realno, ono što su nam sinoć priredili Blazy i Chanel premašuje banalnu PR sintaksu u svakom smislu.
Kako je izgledao set, samu kolekciju, uzvanike i prvi red starih i novih/starih ambasadora već ste vidjeli nekoliko puta, ukoliko vas ova tema zanima. Čini mi se da je cijeli fashion month završen bolje nego što je to itko mogao očekivati. Matthieu Blazy debitirao je uz prasak. Taj prasak nije neartikulirana buka, jeftin šok radi šoka, promjena radi promjene, a bez smisla. Svaki detalj je u službi nove energije koju je talentirani dizajner uspio generirati.
Već na prvom looku, a svakim sljedećim sve više, na pamet mi je nepozvana dolazila mlada Ines de la Fressange. Ne ona koju danas znate kao šablonu Francuskinje za kopirati s bajatih modnih platformi (iako ona sama, razumije se, nije bajata), već ona koja je šetala Chanel pistom osamdesetih i provodila vrijeme s Lagerfeldom u ateljeu. Pri tom, ne mislim ni na kakav retro ni na reference nostalgije. Energija Ines de la Fressange kada je bila mlada cura, kada bi kojim slučajem bila mlada upravo danas. Aristokratska lakoća. Suptilna androginija. Prekrasna silueta koja ne podrazumijeva monotoniju.
Svi detalji i odsustvo istih tu su da ispričaju istu priču. Chanel je jedan jedini. Zlatni lanci i teški tvid nisu jedino po čemu ga znamo. Njegov DNK može se reinterpretirati i na drugi način bez gubljenja identiteta. Blazy je učinio upravo to – vratio se na izvor i na Gabrielle Chanel na svoj način. Ne Lagerfeldov. To se vidi u svemu, od etikete do spuštenog struka i bijelih košulja. Čini mi se da je bijela košulja za Blazyja ono što je žersej bio za Gabrielle. Na neki čaroban način Matthieu Blazy uspio se izdići iznad Lagerfeldove sjene i svega onoga što, htjeli-ne-htjeli, Chanel predstavlja u kolektivnoj svijesti s Lagerfeldovim potpisom. Nešto što, potpuno razumljivo, Viard nikako nije mogla učiniti. Valovi mržnje prema Kaiserovoj čuvarici prijestolja vrlo su nepravedni i surovi, no njezin je Chanel bio Karlov. Ono što smo vidjeli sinoć to nije.
Zašto je to toliko važno? Zato što je Karl čovjek drugog vremena (netko bi rekao i vanzemaljac). Matthieu Blazy je, sa svoje strane, čovjek ovog vremena. Pogled u prošlost je u redu – ako postoji baza kakvu ima Chanel, on je neophodan. No, načelno gledano, ne umijem dovoljno naglasiti važnost vraćanja na sam izvor i original, a ne na tuđu reinterpretaciju izvora – nešto što u modnoj i svim kreativnim industrijama danas bolno nedostaje. Blazy to umije raditi i zatim svemu dati svoj osobni pečat.
Dok je Kaiser Chanel, baš kao i svoj lik (njegovu dosljednost ne možemo dovoditi u pitanje), pretvorio u svojevrsnu karikaturu, Blazy ga je vratio na tvorničke postavke. Napravio je garderobu. Odjeću za živjeti u njoj – ukoliko imate dovoljno dubok džep – i odjeću koju želimo. Ona je androgina na pravi način, baš kao i Gabrielle. Sako od tvida ima potpuno drugu liniju i lakoću koju desetljećima nismo vidjeli. Torbe su omekšane i dekonstruirane. Dvobojne cipele promijenile su lice. Bijela košulja je kontrast svemu (pre)ženstvenom, bijela majica koja zapravo nije majica – ali nema veze, hajde da koristim samo vizualni kod – na posljednjem looku omekšava raskošnu “suknju” inspiriranu flamanskom slikom buketa cvijeća. Spušteni struk – zaštitni znak same Coco – opušten je i lagan. Logo, za ono što smo dosad navikli dobivati od Chanela, praktički je nevidljiv, ali prisutan. Sve je jasno. Gabrielle Chanel je prisutna svuda. I Blazy je prisutan svuda podjednako.
Prvi look koji sam sinoć vidjela zapravo nije bio na pisti. Na Instagramu mi je izletjela Nicole Kidman koja izlazi iz automobila u bijeloj košulji i plavim hlačama – koje su me odmah vratile na Kate Moss i kožni denim koji je nosila na pisti za Blazyjevu Bottegu. Tada sam raspravljala na temu toga da je taj “traper” zapravo visoka moda, iako ju Bottega Veneta nikad nije imala. Tada sam znala da bi Blazy mogao raditi heritage luksuzni brend poput Chanela. Kada je Karl umro, pola nas je zamišljalo Phoebe Philo na toj poziciji – na neki način dobili smo i dio nje; svi znamo da je Matthieu Blazy kod Philo pekao zanat – možda je i ono što je naučila svoje pulene jedan od razloga zašto je smatram najrelevantnijom dizajnericom svoje kategorije danas.
O konkretnim detaljima, svakom looku i tome koliko ih je točno bilo, bespredmetno mi je pričati – to se primarno ipak gleda i doživljava očima, a ne preko riječi. Ovu kolekciju doista vrijedi gledati. Jedva je čekam vidjeti uživo na nekom snimanju – u prodaji se neće naći uskoro, a i pitanje je o kakvim cijenama ćemo govoriti kad se konačno nađe u buticima. Očekujem porast i, realno, vraćanje luksuza na luksuzne postavke i na tom polju.
Od sinoć sam nekako vesela. Veselim se što je netko odradio ovako dobar posao. Matthieu Blazy pokazao je kako to izgleda kad dizajner voli žene (što je, čini mi se, sve rjeđi slučaj), kako treba slagati kockice u mozaik, da heritage brend ne mora biti smrt za talentiranog dizajnera, da su dizajneri i dalje bolji kreativni direktori i da nikakav hajp ne može umanjiti tu činjenicu. Imala bih dodati još štošta, ali i ovo je dovoljno. Pogledajte kolekciju, ako kojim čudom još uvijek niste.
