Je li heritage brend postao prokletstvo suvremenih dizajnera

Heritage brend nosi slavnu prošlost, ali u današnjem sustavu pretvara se u zamku u kojoj dizajneri gube glas i riskiraju osobni krah
25.09.2025.
RECOMMENDED

Zuji mi u mozgu. Ne znam koliko sam puta posljednjih tjedana pročitala riječi “nova era” brenda i slične izraze. Epski mode je full on, osim što nije. Znaju li ljudi uopće što znači “era”? Pitanje je retoričko, jasno je da ne znaju, isto kao što ne znaju ni što znači “iconic”. No, to većini nije bitno. Kreativni direktori, oni pravi kao što je Demna ili oni koji će po svemu sudeći “mijenjati boje vezica” na patikama poput Jadena Smitha (njega ipak niko ne zna samo po prvom imenu), polako prikazuju “svoje vizije za brendove u koijma su preuzeli uzde. Priče su počele odavno, u praksi je soft launch bio Filmski festival u Veneciji, a sada je konačno počeo i Tjedan mode u Milanu. Na mrežama nas bombardiraju lookbookovima i kampanjama, slavnim gostima. Reklo bi se da sve gori. No je li doista tako? Kako danas jedan kreativni direktor u sustavu kakav jest može uopće iznjedriti jednu novu eru kada preuzme neki heritage brend?

Nisam na čelu heritage brenda i moja uloga nije na spartanskoj razini u kojoj mi rođena majka daje štit u ruke uz legendarno (da ne kažem iconic): “s njim ili na njemu”. No, dovoljno sam već vidjela epskih modnih trenutaka na pisti i van nje da ih vrlo dobro umijem prepoznati. Ako se nešto iole slično događa trenutačno, onda se taj momentum ne odnosi na pojedinačne nove ere brendova, dizajnere i proizvode već isključivo i samo na činjenicu da se toliko stolica izmijenilo u manje-više isto vrijeme. Pomalo kao kaos pred apokalipsu.

heritage brend je danas možda najgora stvar koja se dizajneru može dogoditi

Uopće ne mislim da je svaka stvar koja trenutačno izlazi sama po sebi loša. Volim što neki brendovi i dizajneri rade, vjerujem da će toga ipak biti još. Da se ograničim samo na posljednjih nekoliko dana, ni Glenn ni Demna nisu me razočarali. Epohalno nije, ali zaista nije ni da ne valja, naprotiv. Nova kampanja za Loewe? Lijepa je. Nova kampanja za Dior – mokra petarda… Ali hajde da ne pričam o detaljima sad kad još ni pola toga nismo vidjeli. Za sada je sve očekivano: nekome ide bolje, nekome lošije i to je ok. Ali kao što ne mislim da je Dilara Findikoglu novi Lee McQueen iako razumijem asocijacije i usporedbe, ne vidim ništa epohalno.

Čvrsto stojim iza ove svoje izjave, a s obzirom da je tako, ne mogu da se ne zapitam sljedeće: koliko je zapravo danas teško voditi heritage brend? Može li se danas u heritage brendu uopće napraviti nešto epohalno kad su kreativni direktori kao vezani nekakvim nevidljivim lancima? Očigledan primjer? Iako poprilično pitomi, vizuali za Loewe jači su od JW Andersonovih za Dior. Da se razumijemo, i Loewe kampanja je neka malo više seksi varijacija na temu onoga što se godinama radi za Jil Sander. Ali ni Loewe ni Jil Sander nisu igrači u Dior ili Gucci kategoriji.

Sustav je postao poput Titanica – tko preuzme heritage brend, u gadnom je sosu

Kada se nađu u ulozi kreativnih direktora nekog modnog “teškaša” dizajneri često izbace nešto što je mlaka verzija rada “zbog kojeg su zaposleni”. Ograničenja su jasna i očita. Možda je jedini izuzetak Hedi Slimane koji tjera po svom gdje god da se nađe pa se poslije i sukobljava s bivšim poslodavcima. Čak je i Gallianu trebalo dugo vremena da se u tuđem brendu “vrati sebi”. To mu je bila posljednja kolekcija. Margiela nije heavy weight igrač u korporacijskom i materijalnom smislu. Kako onda očekivati nešto od “novog” Diora? Povijest je majka znanja (i razumijevanja) pa možda nije naodmet da se podsjetimo upravo Gallianovog kraha dok je vodio taj brend. Bio je to prvi javni otvoreni lom mozga pretalentiranog dizajnera koji je postao kreativni direktor kojemu je korporacija sustava sjela na kralježnicu – i slomila je.

Stalno se prisjećam riječi jedne svoje profesorice: “Moda nije umjetnost. Moda je kreativan posao. U modi se uspjeh mjeri prodajom.” Ona je ovo izgovorila davno, a danas je pitanje koliko i za kreativnost ima mjesta ako vam divizija prodaje non-stop sjedi nad glavom poput onog krokodila iz Petra Pana. Osim prodaje, u heritage brendovima uvijek je tu i vječno pitanje “arhive” i DNK brenda. U najvećem broju slučajeva, šira javnost nema pojma što je sve u toj arhivi – najjasniji dokaz toga su izjave da Alessandro Michele radi nešto što nije Valentino. Ovako neobrazovanu izjavu može izreći samo netko tko nikada nije vidio Valentino kolekcije iz sedamdesetih i tko nije u stanju razlučiti odjeću od stylinga na reviji.

Talent vjerojatno nije nestao, ali publika i korporacije guše pokušaj osobnog glasa

Da se vratim na skorija događanja, čini mi se da je Demna u tom smislu sasvim solidno startao za Gucci. Odjeća se oslanja na Tom Ford eru koju danas svi smatraju zlatnim dobom brenda, ima referenci i na Fridu Giannini, ima i nepogrešivo Demna elemenata koje svi povezuju s Balenciagom, a ustvari su njegovi. Izbacivanje lookbooka s likovima koji vuku na talijanske modne arhetipe podsjeća na Micheleovu teatralnost (iako je La Sciura promašen casting) ali i na Demnine revije za Balenciaga Haute Couture. Sama premijera filma potpuno je Demna. Sama odjeća? Sasvim solidna. I to je dovoljno za početak. Vrijeme je da prestanemo očekivati radikalne rezove preko noći koji će uslijediti trajnim promjenama. Za trajne promjene potrebno je vrijeme. Od svih izlizanih komentara posljednjih godina, slažem se s jednim, a to je da je dizajneru potrebno vrijeme da u heritage brendu pronađe svoj glas.

glavna stolica danas ne znači stvarati epohalne trenutke

Koliko će taj glas zapravo biti osoban, ostaje otvoreno pitanje. Neki dizajneri u stanju su ostvariti simbiozu svog i tuđeg izraza, što je za heritage brend neophodno. Neki ne. Ovo nije nov fenomen. Usporedite karijere Karla Lagerfelda i Yves Saint Laurenta i bit će vam, nadam se, jasno o čemu govorim. Iako su danas već dio modne mitologije, i njih dvojica bila su pred sličnim raskrižjima, iako u drugom vremenu.

U današnjem vremenu, stvari su drugačije i znatno kompliciranije. Sustav je postao poput Titanica. Tko se danas lati heritage brenda u gadnom je sosu. JW Anderson je odlična aktualna ilustracija. Torbe s printovima Penguin Books izdanja? Ne znam ni što bih prokomentirala, a da ne budem surova i bijesna. Nova kampanja? Ne znam na što liči. Pomalo Scarlett Johansson za LV iz 2007., pomalo Natalie Portman za Miss Dior (jezivo bilo i ostalo), ima tu i nešto malo Prade od prije xy godina… Mia Goth je, na kraju krajeva, daleko više Miu Miu djevojka… Ružno nije, ali ne vidim kako bi ikome značilo nešto, a još manje vidim samog JW Andersona u svemu tome.

Da se razumijemo, nije mi on ništa posebno “kriv”. Koristim ga jednostavno kao primjer pošto je stvar vrlo svježa. Čak i prije desetak godina, stvari su bile drugačije. Voljeli ih ili ne, Piccioli za Valentino, Chiuri za Dior (jezivo, ali legitimno s aspekta prodaje), Michele za Gucci, Demna za Balenciagu… Svi su oni nekako imali svoj glas, dok im sustav i publika isti nisu oduzeli jer im je dosadio, pa je prodaja pala. Isti ti ljudi danas moraju igrati po izmijenjenim pravilima, kako će se snaći, vidjet ćemo.

Danas mi se čini da je glavna stolica u heritage brendu tog kalibra zapravo najgora stvar koja se može dogoditi nekom dizajneru. Razumijem zašto ih prihvaćaju jer “takvi pozivi se ne odbijaju”, no možda bi se trebali odbijati ako je prioritet sačuvati živu glavu na ramenima.

SAZNAJ VIŠE: