Službeno je. Od nastavaka filma “Vrag nosi Pradu” više se ne može živjeti, a snimanje još nije ni završilo. PR ekipa prepisala je recept nesretnog oživljavanja serije “Seks i grad”: generiraj hajp i posrednu zaradu scenama sa seta, odnosno svakim božjim komadom odjeće koji neka od ključnih glumica nosi na sebi. Ne znam za vas, ali ja više ne-mo-gu. Ni gledati, a još manje analizirati.
Čini mi se da se prvi – gle čuda – pojavio Jacquemus. Miranda u njegovim cipelama. Ponosan je, ispunio mu se dječački san. Osim što svi znamo da je taj san debelo plaćen (baš kao i to što Isabelle Adjani nosi njegov brend od glave do pete u Netflixovoj seriji “Under the Dark Sun”). Ta lažna spontanost podsjeća me na ono kad neki brend plati reklamu u magazinu koji se smatra prestižnim, pa se onda cijela ekipa tagira i dijeli da su “objavljeni”. Tehnički – da. Ali samo zato što je to (također) debelo plaćeno. Nemojmo to zaboraviti. Medijski ekvivalent nošenja (prazne?) vrećice iz brendirane trgovine – platiš da budeš mali hodajući billboard.
No, digresiram. “Vrag nosi Pradu” postao je već toliko naporan da je svima preko glave. Komentari se nižu – a koliko ih je tek onih koji, poput mene, ne komentiraju ispod objava jer im ne dam svoj engagement. Realno, neće im zafaliti baš moj klik. Brendovi koji su se pojavili na pažljivo insceniranim fotkama sa snimanja već su debelo profitirali u najvrjednijoj valuti današnjice: MIV. MIV je kratica za Media Impact Value, a za “Vrag nosi Pradu” već je dosegnuo ukupnu vrijednost od 38,6 milijuna dolara (prema Launchmetricsu). Na vrhu je brend Gabriela Hearst s 1,4 milijuna, odmah iza je Chanel s 1,2 milijuna, dok je Jacquemus trenutačno na 585 tisuća dolara. Od kad sam to pročitala, brojke su sigurno još porasle.
Dakle, iz aviona je jasno ZAŠTO. Ali, zar one koji stvaraju film nimalo nije briga što će gledateljima oduzeti osjećaj da gledaju nešto s uzbuđenjem? Jer da se ne lažemo, ovaj bi se film trebao gledati s istim, ako ne i većim, uzbuđenjem zbog mode, kao i zbog radnje.
Pročitala sam knjigu “Revenge Wears Prada: The Devil Returns” koju je Lauren Weisberger objavila 2013. godine. Ne sjećam se ničega. Ne znam je li to “pohvala” mojoj memoriji ili njezinom pisanju. Prvu sam knjigu stvarno voljela i pročitala sam je davno prije nego što je film snimljen. Tko će znati. Možda i bolje, jer ću se barem iznenaditi radnjom filma.
Ipak, ovakav mi pristup marketingu toliko ide na živce da se dvoumim želim li ga uopće gledati. Točnije, želim li ga gledati u kinu. Dok stigne na neku streaming platformu, već ću znati sve – i što se događa, i što je tko nosio, i što ljudi i kritika misle. Tada ću ga vjerojatno ipak pogledati, baš kao što sam sa zakašnjenjem pogledala “And Just Like That” i žalim što jesam, ali ipak jesam. Možda me to čini guskom, ali mislim da ipak postoje važnije stvari u životu od toga da ozbiljno patim zbog loše serije.
Nastavak “Vraga” možda i ne bude loš film. Ali već je upropašten time što ga pratimo u stvarnom vremenu, iz dana u dan. Taj direktni prijenos svima ide na živce (dovoljno je samo baciti oko na komentare), no ne vjerujem da će to naštetiti zaradi. Ona ionako već izgleda jako dobro – i to samo zahvaljujući “plaćenim oglasima unaprijed”. Izgleda da je jedino to i važno.
I ne, ne čudi me. Odavno živimo u takvom svijetu, priznali to ili ne. Zato mi je pun kufer nastavaka, remakeova, live-action Disneyjeva. Ne sjećam se kada sam posljednji put pogledala neki koji zaista vrijedi. Svi imaju nešto zajedničko: snimljeni su samo zbog para. Čast izuzecima. Naravno da se filmovi rade zbog zarade – ali neki se rade i zbog nečeg više. A takvi danas rijetko dolaze u multiplekse. Ako ih želite vidjeti, morate na neki nezavisni festival.
I to je možda najtužnije u cijeloj priči. Ne to što nas zasipaju sadržajem, nego što nas polako, a vrlo sigurno, uče da više ništa ne dočekujemo s istinskim uzbuđenjem. Sve već znamo, sve već vidimo, sve je već odglumljeno. I to prije nego je uopće montirano.
Zato ću možda, baš usprkos svemu, pokušati ne gledati ništa. Ne mislim preskočiti film – ali možda ću preskočiti trenutak. I zadržati ga za sebe. Pa da, kad napokon sjednem pred ekran, mogu reći da gledam “nešto novo”, a ne samo produženu kampanju.
