Možda je za ovaj tekst (pre)rano. No iako su izašle tek dvije epizode treće sezone serije And Just Like That, meni se već prevrnuo želudac. Još od prve sezone odgovor na pitanje ima li „nova“ Carrie Bradshaw ikakve veze s onom „starom“ bio je jasan: NE. Glumica je ista, sve ostalo nije. Carrie nije Carrie, da se ne lažemo – još od filmova koji su od serije, nekoć paradigme jednog vremena (kakvo god ono bilo), napravili franšizu jeftiniju čak i od Sharknadoa. Da se razumijemo – voljela sam Seks i grad, i dan-danas čuvam cijelu kolekciju DVD-a, iako više nemam DVD player. Na svoj način voljela sam i Sharknado – kao trash koji se ni ne trudi glumiti da to nije (teško mi pada suprotan scenarij). Moja (nekadašnja?) ljubav prema toj seriji nije imala nikakve veze s tim što sam svakim novim gledanjem mijenjala osjećaje prema glavnim junakinjama, a posebno prema Carrie.
Znam, klišej je, ali i ja sam spadala među one koje su se prepoznavale u njezinim, općenito rečeno, toksičnim glupostima koje smo svojedobno proglašavale romantikom, umjesto da prepoznamo koliko su zapravo bile otrovne. Ali to više nije ni bitno. Još jedan istinit klišej? Priča o tome kako je serija tada pomaknula granice, promijenila način na koji su žene prikazivane na televiziji (smiješno mi je uopće reći „televiziji“, jer je nemam godinama), ali i način na koji žene doživljavaju same sebe. Priče o seksu, naravno. Popularno izlizana „female friendship“? Da, i to. I moda. Naravno, ništa bez mode.
Ipak, moram priznati da se slažem s tvorcem serije Darrenom Starom, koji je bio iznimno kritičan prema završetku originalne serije, tvrdeći da je Carriein happy end s Mr. Bigom izdao samu srž priče. Star je smatrao da je važno da gledatelji Carrie dožive kao „antiheroinu“, što je najbolje mogao prikazati upravo kroz njezin odnos s Mr.Bigom. „Carrie koja vara Aidana s Mr. Bigom podigla je seriju na novu razinu. Htio sam da je istovremeno mogu voljeti i mrziti, gledati kako griješi i razumjeti je. To ju je učinilo složenijim likom,“ izjavio je u intervjuu za magazin Vulture.
„Serije evoluiraju, i Carrie je svakako evoluirala. No uvijek sam smatrao da serija nikad nije bila o tome da žena nađe muškarca. Bila je to priča o tome kako žena može definirati samu sebe – bez braka. Ali kraj je ipak bio ono što je publika željela.“ Zanima me što bi rekao danas – ako bi uopće htio reći išta.
Carrie je, kao i cijela glumačka ekipa i serija, svakako „evoluirala“, ali – u kojem smjeru? Ako mene pitate, glagol „evoluirati“ ovdje nije najprecizniji. Prikladniji bi bio „degenerirati“. Cijela stvar se degenerirala na svakom mogućem nivou i ne vidim način da se čudom vrati na pravi put. Dok sam sve ovo pisala, zapitala sam se zašto se uopće još bavim tom temom. Možda zato što mi je bilo dosta degeneracije na svim razinama ljudskog djelovanja.
U And Just Like That dijalozi su bili jezivo glupi, humor usiljen, a lica – isto tako. Darren Starovoj izvornoj težnji ka slojevitosti i kompleksnosti nema ni traga, ni glasa. Doslovno ni u naznakama.
U jednom drugom tekstu napisala sam da Sarah Jessica Parker trenutačno nije pobjednica jer se ne zna odmaknuti od cipela koje joj više ne pristaju. Ne zbog godina već zbog toga što se iz njenih projekata naizgled izgubilo sve osim želje da ostane u oku javnosti i da zaradi novac. Meni je, iskreno, uvijek malo žao ljudi koji suštinski ne znaju evoluirati; to je jedan od gorih životnih zatvora. Kad bolje razmislim, možda je jedina stvar u kojoj je Sarah Jessica Parker zapravo evoluirala to što je odbila biti rob apsurdnih fizičkih standarda. A upravo je za to napadaju sa svih strana. Po tko zna koji put – bijedno smo društvo koje misli da ima pravo na sve i svakoga.” Za kičmu da se ne povinuje diktatorskom teroru mladosti, Sarah zaslužuje da joj se skine kapa.
Što se serije (čija je producentica) tiče – nakon samo dvije epizode nove sezone sve češće se pitam: je li danas uopće moguć nastavak ičega bez potpunog urušavanja? Ljudi se grčevito drže prošlosti i „mirišu na očaj“ – jer ne odustaju od Carrie Bradshaw, iako su od nje, kao od smislenog lika, odustali svi koji su je stvarali, gradili, pisali, oblačili, glumili – sve zajedno. Duboko u sebi vjerujem da postoji i drugačiji put – samo mi nije jasno zašto se uporno bira i servira banalnost. Nemam ništa protiv mekog zagrljaja nostalgije, ali ovdje je riječ o sustavnom zaglupljivanju poznatim stvarima.
Nije ovdje stvar u generacijskom jazu. Nova ekipa koja stoji iza And Just Like That sigurno može – kao i mnogi drugi koji to ne žele – odabrati scenarij koji ne podcjenjuje ni publiku ni likove. Mirandin monolog o tome kako je „tek sad otkrila čari loše televizije“ nije pomogao – dapače, djelovao je kao jadno opravdanje umjesto iskrene autoironije. Nismo pali s Marsa – znamo kako šund zavodi i znamo da se ponekad nije loše prepustiti, ali pod uvjetom da se ne pretjeruje.
No tužno je gledati nešto što je nekad imalo smisla kako postaje besmisleno – u svakom vremenu.
