Slučaj Pamela Anderson vs. Carrie Bradshaw je čisto licemjerje

Pamela Anderson se tijekom prošle godine u očima javnosti “pretvorila u modnu ikonu”. Carrie Bradshaw je posljednjih godina ovaj status nepovratno izgubila uprkos pokušajima hypea komada koje nosi u seriji “And Just Like That”. Namjerno pišem “Carrie”, a ne Sarah Jessica Parker, iako se u tekstovima jednako prepliću ime ove glumice i njenog najpoznatijeg lika. Nekako smo ih kolektivno spojili do te mjere da ih više ništa ne može razdvojiti, iako negdje (nadam se) znamo da razlika itekako postoji. Znate o čemu govorim: dok je Pamela zvijezda naslova najboljih pojavljivanja na tjednima mode i Met gali (što god to danas značilo), druga je dovedena do točke u kojoj osjeća potrebu objašnjavati kako je prirodno što stari i zašto se nije podvrgla faceliftu (o napadima na naizgled sijedu kosu da ni ne počinjem).

Prije neki dan naletjela sam na komentare na ovu temu ispod xy posta o tome kako Pamela i danas dobro izgleda na plaži – kao da je to najvažnija osobina bilo koje osobe, ali neka to bude (pomalo) druga tema – gdje su se ljudi s pravom počeli raspravljati o tome kako je Sarah Jessica Parker zbog svoje prirodnosti izložena javnom linču. Nisam se do sad pretjerano bavila time. Pamelu sam nekako zavoljela otkako je uzela kormilo svog života u svoje ruke, lik Carrie Bradshaw mi je, kao i većini moje generacije, vremenom postao izuzetno iritantan, a sama Sarah Jessica Parker nikad mi nije bila posebno interesantna kao glumica ili dizajnerica cipela… No, ovi komentari nagnali su me da malo bolje promislim o velikim razlikama u tome kako ih javnost tretira. I ne, nije u redu.

Iako su obje vezane za legendarne likove iz pop kulture, njihov razvojni put bio je potpuno različit. Sve do nedavno, Pamela je zbog svoje seksualizirane slike, makar između redova, prikazivana kao žrtva, dok je Sarah Jessica bila ikona na bar nekoliko frontova. A sada su se stvari preokrenule. Pamela je nakon perioda duge izolacije, ma koliko slika u crvenom kupaćem kostimu bila prisutna u svakom malom mozgu, postala gotovo feministički lik. Sarah Jessica Parker grčevito se drži prošlosti i “miriše na očaj” time što ne odustaje od Carrie Bradshaw (i “And Just Like That”) nakon katastrofalnih filmova na istu temu. Ljudi su taj očaj namirisali. Iskreno, sviđale se meni jedna, druga, obje ili nijedna, ni Pamela Anderson ni Sarah Jessica Parker nisu zaslužile da ih se gleda isključivo kroz to kako izgledaju, a pogotovo ne da im se broje sijede. Ne zaboravimo, i Pamela je nedavno bila optužena da je izdajica svojih principa i žena diljem svijeta zato što se na crvenom tepihu pojavila s nešto šminke…

U ovom (jednostavnom?) slučaju brendinga, javnost generalno hvali Pamelu zato što je povratnica i konačno pobjednica. Lijepo, slažem se. Točka preokreta bio je njen Netflix dokumentarac. “Pamela, a Love Story” kao pokušaj jedne žene da preuzme kontrolu nad situacijom u kojoj je istovremeno i glavni akter i objekt, ali i da, na neki način, uzvrati udarac.

Serija o slavnom porniću koji mu je prethodio nije bila nikakva tajna. Ni u javnosti, a sigurno ne ni u samoj industriji. Pamela Anderson znala je što (joj) se sprema. Znala je da opet netko pokušava zaraditi na njenom home videu, na praktično isti način kao i u prvom krugu, odnosno bez njenog pristanka. Potpuno je nebitno što je pristala da ga snimi. Ako mene pitate, neka baci prvi kamen… Poanta je u tome da su drugi ljudi obrnuli milijune preko tog snimka, da je on bio presedan (čak iako je danas poprilično vanilla u usporedbi s gomilom drugih stvari koje svakodnevno gledamo), da se Pamela žestoko borila za pravdu i da joj je ista, na žalost, bila nedostižna. Onda joj je u nekom trenutku, nakon dvadeset godina, stigla vijest da će se sve ponoviti. Samo što je drugi krug perfidniji i poganiji pošto je upakovan u legit projekt. Ma koliko se radilo o “legitimnoj” seriji u kojoj se ne prikazuju dijelovi originalnog pornića, da se ne lažemo, taj pornić igra u tom ostvarenju glavnu ulogu i njegova je najjača karta. Pamela je odlučila da ne bude nemoćna. Zato je relativno loša kvaliteta njenog dokumentarca suštinski nebitna. Bitno je – i to iz sveg glasa pozdravljam – to što konačno Pamela kontrolira njegov narativ.

I pobijedila je.

Sarah Jessica Parker trenutno nije pobjednica jer se ne umije odmaknuti od cipela koje joj više ne pristaju. Ne zbog godina već zbog toga što se iz njenih projekata naizgled izgubilo sve osim želje da ostane u oku javnosti i da zaradi novac. Meni je, iskreno, uvijek malo žao ljudi koji suštinski ne znaju evoluirati; to je jedan od gorih životnih zatvora. Kad bolje razmislim, možda je jedina stvar u kojoj je Sarah Jessica Parker zapravo evoluirala to što je odbila biti rob apsurdnih fizičkih standarda. A upravo je za to napadaju sa svih strana. Po tko zna koji put – bijedno smo društvo koje misli da ima pravo na sve i svakoga.