Prije otprilike tjedan dana naišla sam na članak pod nazivom “Old Lady Energy Flexed Its Well-Toned Muscles at the Golden Globes” i zastala. Upalilo mi se nekoliko lampica, a da nisam bila potpuno sigurna zašto. Najjače su zasjale dvije: jedna u vezi s Demi Moore i filmom “Supstanca” za koji je osvojila Zlatni globus, a drugi val bijesa zbog izraza Old Lady Energy – o kojem se, pritom, u članku piše u najpozitivnijem mogućem smislu, čak se ide toliko daleko da se tvrdi kako “OLE trumps BDE”, što je odličan koncept ako ćemo se već natjecati. Odavno je jasno – starije žene konačno su postale mainstream trend, ali sama riječ starica u meni budi otpor (zašto?).
Počelo je polako prije više godina, rekla bih prijelazom jedne generacije glumica i modela koje se ne daju tako lako maknuti s javne scene samo zato što su prešle u “drugu dobnu kategoriju”. Serije poput “Grace i Frankie”, “Nevine laži” i “The Morning Show” donijele su veći broj zanimljivijih ženskih uloga i priča, ali i nešto više od toga: sve više žena starijih od četrdeset, a sada i pedeset godina, koje ne samo da glume te uloge već ih i same stvaraju. Ako je popularna kultura mjera nečega – a htjeli mi to priznati ili ne, ona to jest – ovo je bio znak da je stasala jedna nova generacija žena. Generacija za koju sam prije nekoliko godina napisala da “nema nikakve veze s godinama”. Hrvatski (a ni srpski) jezik, na svoje iznenađenje, za nju nema ime, ali engleski ima, i za sada taj naziv koristi cijeli svijet: perennials. Volim taj naziv jer mi djeluje kao da su ga same osmislile, jer ne implicira nikakav rod niti je suptilno pasivno-agresivan. Naprotiv, perennial na engleskom označava višegodišnju biljku, posebice onu koja cvjeta, a u izvornom smislu znači “nešto što traje neodređeno dugo”.
I dalje stojim pri tome da je riječ perennial izuzetno lijepa i, u svoj svojoj simbolici, savršeno usklađena sa ženskom biti. Ipak, zašto mi izraz Old Lady Energy toliko para uši? Je li moguće da riječ „starica“, ma koliko smatrala starost privilegijom, na nekoj opskurnoj, podsvjesnoj razini doživljavam uvredljivom? Porazna spoznaja koja zahtijeva hitnu samoispravku. I evo, javno priznajem svoj nedostatak. Ma koliko se iskreno divila ženama svih životnih dobi i tražila njihovo društvo, ispada da na nekoj razini nisam ostala imuna na agresivnu propagandu – makar samo na razini izbora riječi. Zato ću od sada riječi starica, stara žena, old lady, ako hoćete, koristiti svjesno i namjerno u pozitivnom kontekstu koji zaslužuju.
Dakle, Old Lady Energy danas je javna sila koja je svima otvoreno stala na crtu
Makar u teoriji. Ako je suditi prema Zlatnim globusima, gdje je ove godine za nagrade bilo nominirano čak 16 (slovima: šesnaest) glumica starijih od pedeset godina, čini se da je doista tako. Vrlo lijepa stvar. Ipak, moj detektor za besmislice ne može ignorirati sljedeću misao: većina tih žena izgleda nevjerojatno dobro. Demi Moore (62) i dalje dominira naslovima o tome kako je prava bomba i u svojim šezdesetima. Tilda (64) je Tilda – za nju zakoni prirode, ako mene pitate, ne vrijede ni na kojem polju. Julianne Moore (64) također. Pamela Anderson (57) postala je simbol feminizma, o kojem se priča zavrtjela prvo kroz Jacquemus kampanje i njezinu “hrabrost” da se pojavljuje bez šminke. Ne mogu, a ni ne želim, podržavati stav da žena mora biti hrabra da bi se pojavila bez “ratnih boja” na licu – to bi trebalo biti njezino pravo, iako svi znamo da je praksa drugačija.
Onda se neizostavno provuče i onaj izraz kako su ove gore spomenute, kao i mnoge druge žene iz javnog života, “ostarile dostojanstveno”. Svi znamo da se to ne odnosi prvenstveno na to što znaju, rade ili kako se ponašaju, već na to kako izgledaju. Muka nam je svima od anti-ageing etiketa. Osim što ih u svoja četiri zida gutamo i stalno pitamo “ima li još”, i tu se vraćam na samokritiku s početka teksta. Nema ničeg lošeg u prirodnoj dozi taštine, ali ona je zao i nemilosrdan gospodar.
Druga crvena lampica upalila mi se zbog toga što je na krupnom planu ilustracije članka Demi Moore. Nemojte me pogrešno shvatiti, drago mi je što je konačno dobila priznanje za svoj rad. Film “Supstanca” pogledala sam čim je stigao u kina i pozdravljam trud svih koji su u njemu sudjelovali. Tema? Izvrsna. Scenarij? Također. Uostalom, na festivalu u Cannesu, koji je daleko ozbiljniji i kvalitetniji od Zlatnih globusa, film je jedinu nagradu dobio upravo za njega. Žanr? Not my cup of tea, ali o ukusima se ne raspravlja. Osjećaj nasilja, mučnine i tjeskobe dosljedno je prenesen na gledatelje ritmom filma.
S čime onda imam problem? Imam dojam da su i Demi, baš kao i redateljica i scenaristica Coralie Fargeat, očekivale da će ovaj film biti njezin “Bulevar sumraka” – da će se njime vinuti u visine koje je maestralno dosegnula Gloria Swanson. I tu dolazimo do mokre petarde. Ni gluma ni film nisu tog kalibra. Ni približno. Možda samo starim; na kraju krajeva, većina kreativnih poduhvata su “djeca svoga vremena” i samo rijetki uspijevaju transcendirati svoje vrijeme. Možda je film namijenjen mlađoj publici koja zahtijeva drugačiji manir od mene (ali zar ne bi, s obzirom na temu, trebao biti namijenjen svima?).
Možda je u pravu jedan moj prijatelj, čije mišljenje o filmu i kazalištu izuzetno cijenim, kada kaže kako misli da bi: “…Redateljica trebala na terapiju. Psihoterapija dva puta tjedno, da se ustanovi zašto sebe toliko mrzi.” Ta je mržnja opipljiva i sigurno pregolem teret. Ne bih joj bila u koži s tim. Možda upravo zbog te opipljive snage redateljičine samomržnje i pokušaja pročišćenja od nje, sama Demi izgleda nedoraslo – kao da se, čak i dok prima nagradu, podsvjesno zahvaljuje svojim mučiteljima.
Iz tog razloga nisam sigurna bih li Demi baš postavila kao zaštitno lice Old Lady Energy. No, to je detalj i svakako nije suština cijele priče. Demi je i dalje uspješna, a uz nju su tu i Jane Fonda (87), Isabella Rossellini (72), Sharon Stone (66), Rachel Weisz (54), Viola Davis (59) i sve druge starije i zrele žene, istovremeno perennials, koje ne prestaju trajati i cvjetati. Lijep koncept, zar ne?
Sad kad to valjda svi već znamo, ostaje nam samo da prestanemo biti poput Lea DiCaprija i zaista prihvatimo žensku seksualnost i nakon 25. godine. Ok, karikiram, i svakako ne mislim samo na age gap veze između starijih žena i mlađih muškaraca, ali jedva čekam pogledati “Babyface”. Šokantno… NOT.
Svjesna sam i toga da se jednim dijelom iza ekspanzije Old Lady Energy krije i činjenica da se ovakve priče danas pojavljuju u serijama i filmovima jer su se prvi eksperimenti pokazali (vrlo) isplativima. Nemam iluzija da ih itko radi samo iz ideala i dobrote srca, ali krajnje je vrijeme da svijet shvati da su žene u svim godinama sila i da im se pruži ono što žele – bilo da se radi o izboru, trapericama, seriji ili kozmetici.
I još nešto – godine koje sam negdje usputno pisala u zagradama, pisala sam ih namjerno, iz inata. Iz inata tabloidima koji ih uporno navode pored svakog ženskog imena uz fotografije s plaže i drugih paparazzo egzibicija. Stavila sam ih jer mislim da nema potrebe da se skrivaju – neka budu poput medalje koje žene nose s ponosom. I neka mi netko samo kaže da žene ne stare dobro poput vina. Izazivam vas.
