Mislim da se možemo složiti kako su filmovi poput 50 nijansi sive i 365 dana znatno oštetili imidž erotskih trilera i napravili ih pomalo otrcanim žanrom koji nije nimalo gledljiv no, novi film Nizozemke Haline Reijn mnogima je vratio nadu u ovaj filmski žanr. Teško da ovih dana niste čuli za film Babygirl o kojem bruje čitave društvene mreže, kako zbog kontroverzne razlike u godinama glavnih glumaca, tako i zbog fantastičnog nastupa Nicole Kidman u ulozi izvršne direktorice koja je spremna sve riskirati kako bi napokon ispunila svoje fantazije. Ovaj je film tek kratko u kinima (u Cinestar dolazi 9. siječnja, tako da ćete ga ubrzo moći pogledati i kod nas), a već je potaknuo brojna pitanja i rasprave poput – je li muški redatelj mogao napraviti ovakav film? Koliko je problematična razlika u godinama u ovom slučaju, ali i u životu općenito? Treba li nas uopće brinuti razlika u godinama kod parova ili je to samo njihova stvar? Mnogi jednoglasno odgovaraju na ova pitanja no, naravno ima i onih koji se ne slažu.
Iako u teoriji ne bi trebalo raditi razliku tko je napravio ovakav film, mnogi se slažu da je očito kako žena stoji iza ovog filma jer naglasak nije isključivo na seksualnim fantazijama, pruža se dublji pogled u psihu glavnog lika i publici se daje prilika da shvati zašto je Romy (Nicole Kidman) odjednom počela razmišljati o tome o čemu razmišlja i kako se na kraju i odvažila stupiti u odnos koji ju vrlo lako može koštati karijere, muža, obitelji i svega što joj je trenutno sigurno i stabilno. No, njezine seksualne fantazije i sama afera nisu ono što je sporno, mnogi su se „zakačili“ za znatnu razliku u godinama između Romy i jednog od pripravnika, Samuela.
Smatram kako smo postali poprilično indiferentni kada dođe do razlike u godinama u romantičnim vezama no, samo onda kada je muškarac stariji od žene, onoga trena kada saznamo da je žena ta koja je starija u vezi i dalje ostajemo zatečeni kao da smo čuli nešto uvredljivo. Baš je to bio cilj koji je Halina Reijn željela postići ovim filmom – normalizirati razlike u godinama i u vezama gdje je žena ona „starija.“ Ona smatra kako je problem to što i dalje svijet gledamo „muškim očima,“ jer je to ono što nam se svakodnevno servira u brojnim medijima. Sjetimo se samo termina cool djevojke koji kroz ženski i muški pogled označava dvije potpuno različite stvari. Ovim filmom željela je pogurnuti prvu domino pločicu koja bi započela put k normalizaciji stvari koje su već normalne kada se uloge okrenu.
Još jedno goruće pitanje na društvenim mrežama je – je li muški redatelj mogao napraviti ovakav film? U teoriji da, zašto ne? No, u praksi je to malo kompliciranije. Ukoliko se odmah složimo da Babygirl nije eksploatacijski film, već istinsko umjetničko djelo koje podiže važna pitanja, onda nema razloga zašto iza njega ne bi stajao neki muški redatelj. No, pogledamo li dublje i zapitamo li se bi li ovakav film izašao iz radionice nekog redatelja, odgovor je – teško. Teško da bi itko napravio ovaj film onako kako ga je Halina Reijn zamislila i na kraju i predstavila. Čitava radnja ovog filma, protagonistica, njezine misli, želje, fantazije, sve to je produkt ukorijenjene ženske svijesti. Nije sporno kako je Nicole Kidman savršeno donijela ulogu Romy, na kraju dana za to je primila i brojne zasluge ne Film Festivalu u Veneciji no, ono što je dodatno pomoglo u njezinoj fantastičnoj izvedbi, je što je sam lik Romy već bio začet na čvrstoj ideji i čvrstim emocijama koje su savršeno predočile kako se osjeća jedna žena koja nije sama sigurna u svoje seksualne želje i potrebe i što će na kraju dana biti spremna i žrtvovati kako bi napokon ispunila ono što do sada nije mogla.
Babygirl je film koji je vrlo lako mogao poći u veoma krivom smjeru. Mogao je ispasti kao još jedan voajerski pokušaj erotskog trilera no, na sreću, dobili smo duhovit, subverzivan, ali i emocionalan film za koji se mnogi slažu da vraća nadu u ovaj žanr. Nicole Kidman dokazala je kako svoj tipičan lik uštogljene žene sa sretnom obitelji može produbiti i dostavila nam je jedan od svojih najboljih nastupa ikada. Babygirl je film koji se oslobodio okova nekih normi koje smo mi kao društvo postavili, bez previše smisla i razloga, već zato što smo kolektivno smatrali da nešto ne treba biti.
