Niti sam imala dovoljno godina da shvatim zbog čega, niti mi je bilo čudno. U to vrijeme, gotovo sva lica na kampanjama bila su jednako mlada, cijela stvar mi se nije činila ni malo problematičnom.
PREMOTAVAM U SADAŠNJE VRIJEME I STVARI SE JESU PROMIJENILE. NO JESU LI SE PROMIJENILE DOVOLJNO JE DRUGO PITANJE, I NA PRVI POGLED VEĆINA BI VJEROJATNO ODGOVORILA SA “DA” ZATO ŠTO JE POMAK NAPRAVLJEN U POSLJEDNJIH DESETAK ILI ČAK SAMO PET GODINA OGROMAN.
Zaista, “Ageing is in” poruka je koja sve češće čujemo.
Tu su sve genijalne perennials, Paulina Porizkova, supermodeli iz devedesetih kojima je svijet danas ništa manje opsjednut bilo da “izgledaju kao avioni” ili da im se osobni opis promijenio poput Lindi Evangelisti, šlag na tortu su milanske Sciure… Primijetiti ćete da je sve što sam upravo nabrojala linkano, tj da smo o svima napisali bar ponešto. Stojim iza svake te napisane riječi, moje ili tuđe. Čak se i Isabella na blic vratila u svoju Lancôme obitelj koja je se nekad odrekla.
Ok, žene preko četrdesete godine su definitivno na mapi i trebalo bi svi biti sretni zbog toga – i jesmo. Ali onda se nekako odmah provuče onaj neizostavni izraz kako su ove gore spomenute i mnoge druge žene iz javnog života, “ostarile dostojanstveno”. Na prvi pogled, ništa loše. Svakako bolje nego da se ženske godine smatraju sramotom. Ipak, ne mogu se ne pitati što bi uopće trebalo značiti “stariti dostojanstveno”?
Svima je jasno da se to u praksi ne odnosi na to šta znaju, rade ili kako se ponašaju već na to kako izgledaju. Pomalo kao kad se neka žena naziva hrabrom ako se skinula, a ne ulazi u manekensku konfekcijsku veličinu. Tako su Andy McDowell, Helen Mirren, Jodie Foster i Sharon Stone posebno dostojanstvene što su se na crvenom tepihu u Kanu pojavile neofarbane sede kose. One to zaista i jesu – i prelijepe su – ali sama činjenica da je ovo vrijedno posebnog naglašavanja je ogledalo toga kako se kao društvo odnosimo prema temi.
NEDAVNO SE JULIA FOX TAKOĐER POJAVILA NA CRVENOM TEPIHU SIJEDE KOSE. PARDON, U “SIJEDO” (REALNO, PRIJE BI SE REKLO SREBRNO) OFABANE KOSE, UZ PUNA USTA “PRAVDE ZA BORE” KAKO U INTERVJUIMA TAKO I NA TIKTOKU.
Lijepo. Muka joj je od anti-ageing etiketa. I nama je. Osim što ih u svoja četiri zida gutamo i sve pitamo “ima li još”, baš kao i ona.
To je potpuno razumljivo i nema ama baš ničeg lošeg u tome što netko želi izgledati najbolje moguće što može. Važi i za javne ličnosti isto koliko i za obične smrtnike. Ipak, Julia Fox ima trideset i dvije godine i kosu ofarbanu u srebrno. Njena poruka na prvi pogled izgleda i važno i ispravno ali kakvo nam se to starenj savjetuje prigrliti?
Iz osobnog iskustva mogu reći sljedeće: nisam se osjećala isto sa trideset i dvije i danas. Tada sam tvrdila da je botoks nešto što ne želim probati iako sam na veliko koristila kemijske pilinge. Farbala se nisam ali nisam ni imala sijede. Ljetos sam prvi put probala botoks, a kosu bojim i posebno mi je zadovoljstvo kada rijetkim prilikama sjednem na stolicu nekom ko nije moj stalni frizer i čujem riječi “baš vam je lijepa kosa, zdrava, ali Vi se ne farbate.” Ha. As if.
NITI SE PRAVDAM, NITI ISPRIČAVAM. IZGLEDA, ETO, DA MI POLAZI ZA RUKOM DA “STARIM DOSTOJANSTVENO”. MOŽDA ĆU SA PEDESET IZGLEDATI KAO J.LO (SIGURNO NEĆU), MOŽDA ĆU KAD PREĐEM ŠEZDESETU IZVODITI JOGA POZE U CIPELAMA SA PLATFORMOM KAO ANDIE MCDOWELL ZA POLJSKI VOGUE (TEK TO NEMA ŠANSE), MOŽDA ĆU SA PREKO OSAMDESET BITI NAZVANA “PRIVLAČNOM I DOSTOJANSTVENOM” KAO JANE FONDA (PRIJE ĆE SE DOGODITI DA IZDAM VHS S VJEŽBAMA).
E, tek za to što neću mi ne pada na pamet da pravdati se.
Nedavno je izašlo posljednje tiskano izdanje magazina “Allure” s Jennifer Aniston na naslovnoj. U intervjuu koji prati editorijal u vintage Gucciju iz Tom Ford ere, Aniston je izjavila kako se bolje osjeća danas sa pedeset i tri nego što se osjećala sa dvadeset ili trideset. Verujem joj. I sama se danas osjećam neuporedivo bolje nego sa dvadeset. S druge strane, samo slijep ne bi primijetio post-produkciju koja je (prekomjerno) napravljena kako bi izgledala što mlađe – po meni, pogotovo na naslovnoj, izuzetno neuspješno. Teška artiljerija, vjerujte mi.
Fonda, MacDowell i Aniston, baš kao i Sharon Stone na naslovnoj za Vogue Portugal sex issue predstavljaju ono što se smatra uspješnim ili ti dostojanstvenim starenjem. Nema sumnje da izgledaju nevjerojatno dobro. One su slika i prilika zdravlja (koje pripisuju zdravom načinu života) i potpuno natprosječnim statusom (čitaj bogatstvu) koji direktno utječe na njihov način života i sve što prakticiraju da bi izgledale kako izgledaju. Istina je zapravo gorka: one su ostvarenje pobijede nad starenjem i zato ih slave.
AKO NEKI LJUDI (ŽENE?) STARE USPjEŠNO, tKO TO ToČNO STARI NEUSPjEŠNO?
Ako je suditi po tome što vidimo u medijima, neuspješno stari većina “običnih smrtnika”. Ne ulazim u to koliko su različiti uvjeti u kojima žive “obični smrtnici” (iako bi trebalo) ali, kako god da živimo, posebno je uvrnuto i pogrešno pripisivati odgovornost za to kako se fizički stari na pojedinca, kao da se radi o tome da li će neko prevariti partnera ili udariti svoje dijete.
Starenje je privilegija iz mnogih razloga. To bi nam svima trebalo ući u glavu. S druge strane, servira nam se da je ta privilegija problem umjesto da kolektivno učimo prihvatiti ga čak i ako nikada nećemo uživati u svakom njegovom aspektu.
