Tih devedesetih godina, nadrealno zgodna divizija supermodela bila je posvuda. Prpošne, koketnog osmijeha i savršeno sjajnih uvojaka koji su poskakivali u ritmu koračanja na super dugim nogama, samopouzdano su marširale modnim pistama, glumile u glazbenim spotovima, krasile sve žive naslovnice, vodile kojekakve TV emisije i “tjerale” nas da kupujemo njihove aerobic video kazete kako bi se stesale na 90-60-90 u svojim dnevnim sobama. Bila su to drugačija vremena. Devedesetih godina modeli nisu bili samo lijepe djevojke koje nose lijepu odjeću, a čija lica ispare u sjećanju nakon što završi revija. U zlatnoj eri modelinga, modeli su bile super zvijezde, svaka sa svojim karakterom i nekim dopadljivim faktorom X. Djevojčice koje su tada odrastale gledale su na njih kao na super heroine. Tabloidi su budno pratili svaki njihov korak, a publika je sve tračeve nezasitno gutala. Niti jedna era prije ili poslije devedesetih, eri supermodela nije bila ni do koljena.
No, iako je “zlatna era modelinga” odavno završila, moda je supermodelima uvijek držala vrata blago odškrinutima. S vremena na vrijeme, zlatne su djevojke zatvorile pokoju reviju ili se pojavile uz bok mlađim kolegicama u pokojoj kampanji podsjećajući javnost da su još uvijek tu. Njihovi “povratci” uvijek su izazivali salve oduševljenja. U posljednje vrijeme, čini se, moda živi upravo od tih “povrataka”, a vrata je supermodelima opet širom otvorila.
Naomi Campbell pojavila se u kampanji švedskog giganta H&M-a za kolekciju jesen/zima 2022, a vidjeli smo je i u kampanji za Vivienne Westwood i Lanvin, Cindy Crawford svako malo stane uz bok svojoj kćeri Kaiji Gerber koja suvereno korača majčinim stopama, Linda Evangelista je krasila naslovnicu rujanskog izdanja britanskog Voguea nakon priče o dramatičnom ishodu redukcije masnog tkiva, Claudia Schiffer se “udružila” s Naomi i Cindy ispred objektiva Stevena Kleina u kampanji za Balmain, a najveće oduševljenje nostalgičara prouzrokovala je ujedinjena Fendi i Versace revija kada su pistom ponovno prošetale slavne veteranke: Kristen McMenamy, Karen Elson, Anja Rubik, Kate Moss, Amber Valletta, Mariacarla Boscono i Naomi.
Čak je i Kim Kardashian, u “nostalgičnoj” maniri, za Skims kampanju odabrala legendarna lica pozirajući u donjem rublju uz bok Tyri Banks, Heidi Klum, Alessandri Ambrosio i Candice Swanepoel.
Teško je ne pitati se zašto? Ili zašto baš sada?
Premda moda živi na uzbuđenju koje donose noviteti, ono nešto neistraženo, neviđeno i svježe, ona, više nego na ičemu drugome, ustvari živi na nostalgiji. Vješto reciklira trendove i momente, vječito nam ih servirajući zamotane u neke nove omote. Kao što ciklički vrti trendove, krojeve, uzorke i kombinacije koje vraća u žižu interesa da bi ih kasnije gurnula u zaborav, tako daje i “novu šansu” supermodelima devedesetih.
Mogli bismo lamentirati o tome da je riječ o promoviranju različitosti, o tome da je industrija stasala i da više ne živi samo od mlađahnih djevojaka koje se tek vrzmaju oko punoljetnosti ili o tome da je konačno naučila ne sramiti se godina i prirodnog procesa starenja. Možda i je tako. No, nisam sigurna da možemo biti toliko optimistični. Modna industrija naprosto je naumila kapitalizirati nostalgiju, a to da je odlučila igrati na kartu nostalgije upravo sada nipošto nije slučajnost. U eri posvemašnje neizvjesnosti, ratova, epidemija, inflacije, sveopće krize i erozije društvenih vrijednosti, ne postoji niti jedan učinkovitiji model od prisjećanja na “dobra, stara” vremena kada smo “svi bili sretni i sve je bilo drugačije”. Premda je nostalgija uvijek svojevrsno idealiziranje prošlih vremena, ona ulijeva sigurnost vraćanjem na ono što nam je poznato i uz što vežemo lijepe uspomene. Nostalgija je u vremenima krize utjeha i spas, komadić dobrog osjećaja koji možemo upiti barem na trenutak. Devedesete su, izgleda, na svjetskom planu bila “zlatna vremena”.
Devedesete danas dominiraju trendovima u svakom smislu. Rado ih se sjećaju oni koji su tada proživljavali dane svoje mladosti, a vole ih i generacije klinaca koji tada još nisu niti bili u planu. Sve što se dogodilo devedesetih danas je opet hit. Sitcomi, muzika, moda… I modeli. A upravo su supremodeli simbol ere koju moda zove “zlatnom”. Da moda od njihovih povrataka nema koristi, posve je sigurno da bi supermodeli devedesetih u novom mileniju “ostali u krevetu”, pojavljujući se pod reflektorima tek sporadično, kad netko odluči napraviti izložbu sa starim fotografijama.
No, čini se da su one danas, kao i u eri kada su žarile i palile, “zlatna koka” modne industrije. Premda se može činiti da je njihovo vrijeme prošlo, supermodeli poput Naomi ili Cindy imaju milijunske baze pratitelja na društvenim mrežama. Bile su influencerice prije influencerica, a sasvim sigurno su vrlo utjecajne i danas. Njihova ponovna pojavljivanja na pisti ili u kampanjama modnih brendova nikada ne prolaze nezapaženo. Priče o njihovim privatnim životima i dalje se povlače po magazinima, bilo da je riječ o majčinstvu ili o kozmetičkim procedurama koje su otišle u pogrešnom smjeru. Javnost i dalje zanima što rade “zlatne cure” devedesetih, a modna industrija to zna. Novinarka WWD-a Kellie Ell je u svom tekstu “From Lingerie to Luxury, Brands Tap ’90s Supermodels” argumentirala kako industrija koristi povratak supermodela da bi promovirala dobnu raznolikost, no istovremeno se pita je li to svojevrsno “zaobilaženje pravila”. Ja mislim da pojavljivanje supermodela nema nikakve veze s “promoviranjem dobne raznolikosti”. Da industrija nema problema s prihvaćanjem starenja dokazala bi to angažirajući modele svih dobnih skupina koji nisu razvikani i čija imena nisu toliko zvučna. Supermodeli devedesetih su mega zvijezde, a moda ih voli zbog toga što njihova lica bude dobre uspomene i pozitivne asocijacije, zato što nas podsjećaju na dane naše mladosti, vrijeme kada nam se svijet doimao ljepšim. Nostalgija prodaje, u tome je jedina tajna.
