Dobna diskriminacija: što znači “vidljivost” u medijima kad si u stvarnosti nevidljiv?

Iako je ljudima važno da vide nekoga sličnog sebi u medijima, to im je i dalje daleko manje važno od toga da budu vidljivi u sustavu u kojem svaki dan žive
04.06.2023.
IMAGE SOURCE: Instagram Sciuraglam, Gramparents

On i ona šetaju polako s rukom u ruci, spokojni, pogrbljeni i potpuno sijedi. Stisnuli su se jedan k drugome kao tinejdžeri pričajući nam priču o ljubavi koju ne nagriza vrijeme. Gledaju se zaljubljeno iza čaše šampanjca, kao da su se upoznali jučer, dok se iza njih, kao screensaver, pruža pogled na Lago di Como. Fine milanske gospođe, sređenih uvojaka i s niskama bisera oko vrata, ćaskaju s prijateljicama na Piazza del Duomo nazdravljajući Aperolom i bezbrižnim osmjesima. On joj, naboran i proćelav, nježno gladi obraz koji je položila u njegovo krilo, kao i stotinama puta dotad, bez brige što o tome misli svijet koji oko njih žuri…

Kada, po tko zna koji put u danu, uronim u paralelni svemir društvenih mreža, neke fotografije volim vidjeti više nego druge. One, na kojima se protagonisti u “poznijim godinama”, kako to volimo nazivati, zabavljaju, smiju, uživaju u životu, putuju i vole žarom dvadesetogodišnjaka, uvijek mi razgale dušu gađajući me na isto ono mjesto na koje me pogodi scena iz omnibusa “New York I Love You” u kojoj se stari par svađa sve dok zajedno ne došepaju do mora pa mu se ona, nakon sesije zanovijetanja, uz duboki uzdah ne nasloni na rame. Kada si zakleti romantik, a možda i ako nisi, vidiš u tome nešto utješno, nešto toplo što te ispuni nadom i zagrije nekom neobičnom dozom nježnosti i vjere da nas sve možda čeka sasvim dobro sutra, da ljubav, pod pritiskom godina i rutine, ne mora izblijedjeti i postati samo uspomena i da život uvijek, do samog svog konca, može biti čudesan i lijep.

Ne čudi, nimalo, da je Instagram u posljednje vrijeme omađijan tom emocijom, a fotografija koje sam opisala u uvodu svakim je danom sve više. Nakon što je desetljećima u medijima dominirala samo mladost, a svi ostali bili su obavijeni plaštom nevidljivosti, konačno smo u svoj virtualni prostor pustili i bore, pogrbljena leđa i sijede kose. Čak su se i modne kampanje razmahale sa sjedokosim modelima i svi smo pozdravili taj maestralni napredak. I to zbilja jest napredak, jer odjeću, na koncu konca, ne kupuju samo 18-godišnjakinje sa zategnutim, vretenastim tijelima. Francuska spisateljica Joan Didion s 82 je godine tako krasila kampanju modne kuće Céline, kampanja “Forever Love” Toma Forda prikazivala je dvoje modela u zrelim godinama obuzete strašću, Jane Fonda i Helen Mirren bile su zvijezde reklame za L’Oréal… Veseli me to i tu inkluziju svesrdno pozdravljam, no realnost, ona izvan ekrana i stranica modnih magazina, ipak je ponešto drugačija. Što zbilja znači vidljivost u medijima kada si u stvarnom životu i dalje nevidljiv? Znači li išta i, ako da, kome znači? Dok gledam te fotografije na društvenim mrežama na kojima svi bezbrižno uživaju, besprijekorno sređeni, zaljubljeni i nasmiješeni, I couldn’t help but wonder: jesmo li zbilja nadišli dobnu diskriminaciju ili smo mantru o “vidljivosti” iskoristili kao “moodboard za tješenje”? Jer, budimo realni, Instagram nam, kao i moda, uvijek prodaje snove. Između njih i stvarnosti leži jedan ogroman, teško premostivi rascjep.

Iako je ljudima važno da vide nekoga sličnog sebi u medijima, to im je i dalje daleko manje važno od toga da budu vidljivi u sustavu u kojem svaki dan žive.

Dobna diskriminacija, više nego li igdje drugdje, jasna je u svakom segmentu svakodnevnog življenja, od radnih mjesta na kojima si gotovo nezapošljiv ako te snađe nesreća da pet godina prije umirovljenja dobiješ otkaz, preko zdravstvenog sustava kojem si često “prestar za ispravljanje”, pa sve do procesa donošenja političkih odluka iz kojih se umirovljenike redovito izostavlja. Možemo se mi do mile volje napajati utjehom o “lijepoj starosti”, kada je ona za mnoge, barem na našem komadiću planeta, poprilično nedostižna. Na brdovitom Balkanu se, nažalost, ne stari dostojanstveno jer je starosti dostojanstvo oduzeo sustav. Nekome tko je čitav svoj životni vijek proveo radeći da bi na koncu života trebao prevrtati svaku kovanicu, a u sumrak pogledavati kante u potrazi za plastičnom bocom, nije nimalo briga je li na plakatu uz tramvajsku stanicu golišava tinejdžerka ili sjedokosa Joan Didion. Poštena reprezentacija u medijima korak je koji dolazi nakon što smo ljude učinili vidljivima u stvarnom životu. Nešto kao Maslowljeva hijerarhija potreba. Zaboli te za samoaktualizaciju, ako ti je frižider prazan. Jedna je moja poznanica kao klinka na pitanje što želi biti kad bude velika prpošno odgovarala: “penzionerka”. Da je bila imalo svjesna surovosti života, a biti star u Hrvatskoj za veliku je većinu surovo iskustvo, sigurno bi poželjela nešto drugo.

Želimo li ostariti dostojanstveno, onako kao sa fotografija na Instagramu koje svesrdno shareamo, nije dovoljno da se napajamo utjehom i, uljuljkani u maštu, zanosimo kako nas čeka “dobro sutra”. Jer, eto, Instagram kaže da se može.

Dok se tješimo prizorima s društvenih mreža, trebali bismo se trijezniti prizorima s ulica. Da, znam. Sve dok nas zdravlje i mladost služe, malotko razmišlja o tome što će biti za koje desetljeće, no kao što kaže onaj stih Asafa Avidana “One day baby, we’ll be old”, svi ćemo jednom, a to će vrijeme vjerojatno prokliziti brže nego što mislimo, biti stari. Možda, ako se za to ne pobrinemo danas, i nas će živo boljeti briga koliko je stara manekenka na plakatu tramvajske stanice. Ostarjeti dostojanstveno ima malo veze s borama i sijedim vlasima, ostarjeti dostojanstveno najviše ima veze s time da te sustav u kojem si čitavog života radio, stvarao i živio doživljava kao čovjeka. To znači biti vidljiv. Sva ostala “vidljivost” tek je nadogradnja.  

SAZNAJ VIŠE: