Iako sam već kao klinka fanatično skupljala modne časopise kad god bih ih se uspjela dokopati, kada sam prvi put shvatila tko je Marc Jacobs, nisam to shvatila kroz modu kao sustav, nego kroz osjećaj. Kroz grunge. Kroz Perry Ellis reviju iz 1993., Sonic Youth i “Sugar Kane”, Nirvanu koja je u to vrijeme bila više od muzike – bila je identitet. Bila sam u osnovnoj školi i skakala po kući uz Smells Like Teen Spirit (dok sam se polijevala parfemom Yves Saint Laurent Paris – znam, šizofrena scena), a te slike, ta energija i taj sudar svjetova ostali su mi u kostima do danas. Tada sam tek učila imena dizajnera i znala ona najglamuroznija, urednika i fotografa, ali sam znala da se događa nešto važno. Danas mi se čini da mnogi uopće ne razumiju koliko je Marc Jacobs tada bio radikalan – i koliko je bio ispred svog vremena.

Marc Jacobs i Perry Ellis grunge: trenutak koji je industrija tada odbacila
Perry Ellis grunge kolekcija danas se uči kao povijesni trenutak, ali tada je bila dočekana gotovo kao bogohuljenje. Jacobs je uzeo subkulturu koja je nastala kao otpor konzumerizmu i pokušao ju prevesti u modni jezik velikog američkog brenda. Industrija mu to nije oprostila – izgubio je posao, a kolekciju je uprava brenda proglasila kolosalnom pogreškom. Tek kasnije sam saznala onu gotovo mitsku priču: da je Jacobs cijelu kolekciju poslao Kurtu Cobainu, a da je on, bijesan zbog komercijalizacije grunge pokreta, sve spalio.
Istina ili urbana legenda, ta priča savršeno opisuje tenziju tog vremena. Jacobs je subkulturu shvatio ozbiljno, na način na koji ju je prije njega shvaćao i njegov (i moj) osobni heroj Yves Saint Laurent u svoje vrijeme. Možda previše ozbiljno za industriju koja ju je htjela samo konzumirati. Ako mene pitate, upravo nas je manjak ljudi poput Saint Laurenta i Marca Jacobsa doveo do trenutka u kojem se danas nalazimo – trenutka u kojem, zbog bezumne komercijalizacije, ništa više nikome ne znači.
Fotografije iz legendarnog editorijala snimljenog za Vogue Italia, iza kojih stoje Steven Meisel i styling Anne Dello Russo, bile su presudne u tome da Perry Ellis grunge kolekcija bude globalno shvaćena kao kulturni, a ne komercijalni trenutak.


Od grungea do intime: zašto je Marc Jacobs uvijek bio dizajner osjećaja, a ne trendova
Sljedeći ključni moment u razumijevanju Marcova senzibiliteta dogodio se kroz njegovu povezanost sa Sofijom Coppolom. Njihov dijalog nikada nije bio bombastičan, ali je bio – i ostao – duboko estetski. Coppolina tišina, osjećaj za intimne trenutke i žensku unutarnju perspektivu savršeno su se poklopili s Marcovim razumijevanjem ženstvenosti. Taj svijet ranih dvijetisućitih, koji danas svi citiraju, tada se stvarao organski i bez performativne nostalgije, jer nostalgija još nije postojala u današnjem, prodajnom obliku.

Jedan naizgled mali, osobni trenutak od ovog ljeta ostao mi je snažno urezan. Bila sam na doručku s jednom od svojih najboljih prijateljica kada sam primijetila negligé top koji je nosila. Onaj pravi – svileni s tankim naramenicama i šavovima u nedefiniranoj, puderastoj nijansi; savršeno nenametljiv, ali nezaboravan. Rekla mi je da joj ga je Marc Jacobs osobno poklonio nakon što ga je nosila na njegovoj reviji početkom 2000-ih. I eto, taj komad nije arhivski trofej, nego nešto što se i dalje nosi, živi s osobom koja ga ima. U tome je cijela poanta rada, zar ne?
Louis Vuitton, osobni rebranding i Marc Jacobs danas
Kada je Marc Jacobs pokrenuo vlastiti brend, već je imao izgrađen jezik. No pravi tektonski pomak dogodio se u trenutku kada je preuzeo Louis Vuitton. “Preuzeo” zapravo nije odgovarajuća riječ. Danas se često zaboravlja da Vuitton prije njega nije imao ready-to-wear. Marc je bio prvi dizajner koji je za tu kuću radio odjeću – i nije to radio tiho. Revije na ringišpilu, medicinske sestre, scenografije koje su bile spektakl, gotovo lagerfeldovskih razmjera. Digresija: iako je kao najveći utjecaj uvijek navodio Yves Saint Laurenta, oduvijek mi se činilo da je Lagerfeld u njegovu univerzumu bio jednako, ako ne i snažnije prisutan.

Još važnije, njegove suradnje s umjetnicima na torbama i asesoaru promijenile su način na koji LV – i luksuz općenito – komunicira s kulturom i publikom. To su bili rani oblici onoga što danas zovemo dropovima, ali u formi mini-kolekcija unutar kolekcija. Marc je razumio želju, objekt i ograničenu dostupnost prije nego što je to postalo industrijski standard. Bio je pravi i istinski kreativni direktor, kakvog industrija danas može samo sanjati.

U jednom se trenutku povukao iz tog spektakla, a prije toga napravio je ono što bih nazvala osobnim rebrandingom. Teretana, disciplina, crna suknja i dolčevita, kratka kosa. Ne kao površni makeover s TikToka, nego kao svjesno preuzimanje kontrole nad vlastitim tijelom i javnom slikom (također pomalo u Lagerfeldovu stilu – ako niste znali, devedesetih je Jacobs bio sve samo ne “isklesani Adonis”). U industriji koja brzo pojede svoje heroje, Marc je odlučio trajati na svoj način.

Danas Marc Jacobs postoji u sasvim drugačijem prostoru. Njegov Instagram, osobito nakon pandemije, postao je mjesto humora i eksperimenta. Beauty je zauzeo važno mjesto u njegovu izrazu, kao deklaracija slobode – od ranih tutorijala inspiriranih Rocky Horror špicom, pa sve do javnog oporavka od facelifta. Ono što mi je posebno zanimljivo jest činjenica da Marc često nosi i javno podržava druge dizajnere. Kada su ga ljudi na društvenim mrežama počeli viđati u Chanelu, krenule su spekulacije. Prije nego što je Matthieu Blazy imenovan, mnogi su u Marcovoj estetici vidjeli potencijalni odgovor na pitanje kamo Chanel dalje.

Za razliku od mnogih drugih, Marc Jacobs nije relevantan zato što je stalno bio na vrhu dizajnerskog ekosustava, nego zato što je cijelo vrijeme u dijalogu s kulturom – s glazbom, filmom, subkulturom, ženama, tijelom i vremenom. Njegovi su najvažniji trenuci nekad dolazili prerano da bi bili shvaćeni u trenutku kada su se dogodili, ali su tu – s nama.
Zato mi se danas čini važnim podsjetiti se koliko je Marc Jacobs stvarno značio. Fućka mi se za nostalgiju; ovo radim iz vlastite potrebe za kontekstom. Jer kada zaboravimo povijest, lako povjerujemo da se sve važno dogodilo jučer. A Marc Jacobs jedan je od rijetkih danas živih dokaza kako su i kada nastali neki od najvažnijih pomaka u modi.