Zara. 50 godina. 50 supermodela. Jedan Steven Meisel.
Bio jednom jedan Vogue. Točnije, bio jednom jedan rođendanski broj Vogue Italia. 30 godina, 30 plus ikona, jedan fotograf (nazovimo ga Princom) i jedna glavna urednica (nazovimo je Kraljicom). Šifra: Ottobre 1994. Evo ga pored mene dok pišem. U listopadu ’94. donijele su mi ga butikarke-švercerke kojima sam tih godina davala džeparac kako bi mi donosile magazine iz Italije. Nisam očekivala nikakvo posebno izdanje, nisam ni znala da je broj rođendanski, niti da će se na naslovnici naći nagurana lica nekih od tada i nekoć najpoznatijih imena mode. Twiggy nije na njoj, ali su zato tu Veruschka, Marisa Berenson i Isabella Rosselini, to name a few. Pored Linde, Claudie, Carle, Christy, Kate, Naomi, Kristen (brojite ih dalje sami, fotka je tu), u nizu je čak i Sofia Coppola dok se “samo bavila glumom”, 4 godine prije nego što je izbacila svoj prvi kratki film kao redateljica i 5 godina prije “Virgin Suicides”, ultimativna nepo baby devedesetih prije nego što se dokazala svijetu.
Moje tinejdžerske oči širile su se u nevjerici nad ovom super-grupom odjevenom od glave do pete u Armani. Lista potpisa bila je duga. Ipak, i tada sam odmah znala čije će se ime naći na kraju. Ime Princa je posljednje na popisu. Jedna kratka rečenica, sama u redu: Foto Steven Meisel.
Tad sam već obožavala i njega i dosta žena s te naslovnice, baš kao i Kraljicu Sozzani. Još uvijek nisam imala pojma kako stvari funkcioniraju iza scene, ali sam itekako znala što želim gledati – a što ne. Franca Sozzani i sve što je uređivala bilo je na vrhu te liste. Naslovnica tog rođendanskog broja bila je poput maturalne fotografije nekog razreda modnih Avengersa. Kad pogledam unatrag, malo mi je žao što i sama Franca nije među njima – ali hajde sad. Čak sam i reklame koje danas svi nervozno preskačemo na početku magazina tada gledala s ljubavlju. Imala sam i zašto. Gaultier mongolska kolekcija, Nadja Auermann prvo za Valentino pa onda čak 19 stranica reklame za Blumarine (i dalje obožavana kampanja Helmuta Newtona), Cindy za Gianfranco Ferre advertorijal koji je fotkao Herb Ritts, Linda za Jil Sander kampanju koju je potpisao Lindberg… A to je bio samo djelić reklama – prije svega onoga što je snimano za sam magazin.
Podjednako mi je i smiješno i tužno što su tadašnje reklame danas praktički pola povijesti modne fotografije tog razdoblja – ili pola Pinteresta (za neupućene) – a da se danas više ni ne zna tko je koju reklamu snimio, jer je, realno, svejedno i sve su iste. Čast iznimkama, ima i takvih.
Grupne naslovnice ove vrste, naravno, nije izmislio Steven Meisel 1994. godine. Štoviše, samo dvije godine ranije Patrick Demarchelier fotografirao je 10 supermodela za stotu godišnjicu Vogue US (travanj 1992). Ipak, ta crno-bijela naslovnica nepogrešivo je i Steven i Franca, jednako koliko su Demarchelier i Anna as American as apple pie: all white styling od bijelih traperica i bijelih košulja zavezanih u struku na djevojkama koje “pucaju od zdravlja i seksipila” – not my cup of tea, iako im je to najprodavanije izdanje ikad. Talijansko izdanje, s druge strane, izgleda poput scene iz nijemog filma. Žene na njemu jednako su misteriozne i moćne. Na papiru slično, u realizaciji potpuno različito. Kad bolje razmislim, to je na svoj način izvrstan primjer autentičnosti. Scenarij: supermodeli u studiju – jedan rezultat je košara uglačanih jabuka na povjetarcu, drugi sublimirana bezvremenska sinematografija.
Čini mi se da je listopadska naslovnica Vogue Italia iz ’94. zaboravljena svuda osim u glavama onih koji donose odluke – i zaluđenika poput mene. Čak se i @boringnotcom u svom komentaru na Zarinu rođendansku kampanju poziva na – pazite sad – posljednju naslovnicu koju je Meisel snimio za Edwarda Enninfula kad je odlazio iz Voguea u ožujku prošle godine. Smehotresno. Očekujem više od grupe koja se predstavlja kao skup “znalaca” nego da za originalnu referencu uzme trenutak u kojem Meisel već kopira samog sebe.
Steven Meisel to odavno radi. Čak i u samom Vogue Italia, kao što je rasklopiva naslovnica 50. rođendanskog broja iz rujna 2014. (imam i taj broj, ali barem izgleda drugačije – pomalo kao da ju je radio Roversi). Rekla sam već kad sam lajala na naslovnicu Sabrine Carpenter (koja nikad neće biti Madonna) i ponovit ću opet: “…Steven Meisel, čovjek koji zauzima visoko, visoko mjesto u mom osobnom sustavu svetaca, kopira samoga sebe. Možda mu je svejedno, ne znam. Možda misli da je sve postalo besmisleno – ne bi me čudilo – pa sada samo gleda kako da svoje ime zadrži na radaru (budući da je svoj lijepi lik uvijek skrivao iza tamnih naočala, ribarskog šešira i kaskade sjajne, duge crne kose). Ali hajde da ostavimo Meisela po strani – taj je čovjek napravio toliko genijalnih stvari da je zaslužio da sada radi što god mu padne na pamet.”
No, oko Zarine rođendanske kampanje nastala je internet histerija. Za one koji u njoj sudjeluju – mogu li ih pitati što ih to točno “diže u visine” poput kokaina? Poznata lica? Astronomski budžeti? Odjeća sigurno ne može biti odgovor na moje pitanje, baš kao ni (ne)originalni koncept.
Ako ćemo pošteno, u cijelom projektu jedino casting direktori (i svi njihovi asistenti, od prvog do posljednjeg) zaslužuju divljenje. Znate li tko su oni? Arogantno ću se kladiti da većina ne zna. Njihova imena su Pier Giorgio i Giulia Massullo. Oboje su industry heavy hitters. Samo oni znaju kroz koje su krugove pakla prošli kako bi se sva ova lica našla pred kamerama. Vjerujem da bi i Dante izmislio deseti krug – samo da bi opisao tu logistiku.
Što se tiče Zare, nisam ovdje da vam držim prodike ako u njoj kupujete. Odavno smatram da nije presudno gdje se kupuje, već kako i koliko – a pogotovo koliko se nešto nosi. Nije isto kupiti neki komad i odjenuti ga tri puta, ili ga nositi godinama – osobito u ekonomskim uvjetima u kojima živimo. Oko toga sam se više puta raspravljala s ljudima, a prije koju godinu gotovo i posvađala s jednim malim (kasnije se ispostavilo, i prilično licemjernim) tipom dok smo bili na moru: zasmetala mu je H&M etiketa na mojoj crnoj slip haljini koja se sušila na štriku. Činjenica da je to jedan od dva komada tog brenda koje sam posjedovala, da sam haljinu kupila četiri godine ranije i nosila je svako ljeto – nije poljuljala njegov nepokolebljiv stav da radim nešto loše. Za divno čudo, nije se tako ostrašćeno bunio kad sam sljedeće godine u Jysku za kuću kupila posteljinu koja mu se više svidjela od one koju je imao – naprotiv. U međuvremenu je haljina prešla u kategoriju “odjeće za vikendicu”, a ja sam dodala još dva para traperica iz H&M-a. Sad, eto, imam tri komada u redovnoj rotaciji – ali je on, na svu sreću, ispao iz rotacije. Funny how things work out – u mom ga je životu nadživio fast fashion brend.
Vrlo slično gledam i na Zaru – osim kad kupujem aksesoar za snimanja.
Ipak, Zara jest fast fashion brend i praktički brend koji je postavio temelje ovakvom načinu poslovanja. Taj poslovni model, u najmanju ruku, arogantan je prema čovječanstvu – i nećemo se lagati (budući da nismo mali licemjeri, je l’ tako). U ekranizaciji svoje goleme moći, Zara (ili Inditex, kako vam drago) usvaja pristup usporediv s gradnjom Versaillesa. Zove se: “vidite što ja sve mogu (da posjedujem)”. U prijevodu: koga sve mogu kupiti. Zara odavno ima bolje kampanje i skuplja lica od Armanija koji je “obukao” naslovnicu s početka ovog teksta. Čini li je to danas vrednijom od brenda Armani? Nažalost, iza Inditexa ne ostaje ništa ni nalik Versaillesu, već Princ (koji se, u mojim pristranim očima, ni usprkos svemu nije pretvorio u žabu) koji reciklira samog sebe, i grupa legendarnih žena koje su najprije mijenjale modu, a zatim i popularnu kulturu. Poslagane su kao u neki ikonostas paralelnog svemira – bilo da stoje nepomično ili plešu (jer ako je liturgija novi after, onda je i after liturgija pop-kulture), one su ikone.
A što nam te ikone govore? Volim ih gotovo sve. Neke od njih javno se zalažu za razna prava – za očuvanje okoliša, za ženska prava, za sve ono što svijet voli nazivati autentičnim. Za male zajednice i lokalne proizvodnje. Za djecu u Africi i Indiji. Hm. Licemjerke? Vrlo vjerojatno, iako zbog toga teško da ću prestati voljeti mnoge stvari koje su davno napravile.
Jako volim stare Disney filmove. Ipak, nedavno sam s jednom prijateljicom razgovarala o bajkama i o tome koliko je mnoge od njih Disney unakazio udaljavanjem od arhetipa i suštine. O tome koliko je Disney, preko najljepših emocija, zapravo izrastao u jedno od najvećih propagandno-korporacijskih zala ovog svijeta. Ne mogu se ne zapitati je li modna bajka na kojoj sam odrasla zapravo Disney verzija. Naizgled meka i nježna, napravljena da bi “djeci bilo manje strašno” – jer tko želi slušati original u kojem mala sirena umire zbog princa kojem je za nju svejedno, ili o osvetoljubivoj Snjeguljici na čijem se vjenčanju kraljicu tjera da pleše u užarenim željeznim cipelama dok ne umre, kako bi se slavlje moglo nastaviti?
Samo… Mala sirena zapravo ne umire, već prelazi u više stanje svijesti i postojanja – mućnite glavom. A kraljica je svoju kaznu i više nego zaslužila. Ona je neka vrsta dokaza i ljudske prirode i (više) pravde. Ne, ipak nije. Modna bajka više čak ni izvana ne izgleda „meko ni nježno“ – i nema te propagande koja to može sakriti. Osim ako ne mislite da je Zara rođendanska kampanja genijalnost.
I što nam je ostalo od te bajke? Za mene je ta modna ipak više poput metaforičkih užarenih željeznih cipela – poznato, ali uvijek bolno osvješćivanje da u svijetu najviše i iznad svega vrijedi ona stara: “para vrti gdje burgija ne može”.
