It’s official: ja sam stara garda. Osim što sam uvijek bila (malo previše) analitična za svoje godine, takoreći od vrtića, sada sam već prečesto u iskušenju da napišem i izgovorim riječi “ovo je drugi krug”. Istini za volju, i ono što je moj “prvi krug” je uglavnom reinterpretacija već korištenih – nekad već odavno arhetipskih – referenci. Zašto mi danas ovaj princip ide na živce, a kad sam imala 10 godina (i kad su nastale fotke koje su kopirane i provokacija za ovaj tekst) sam ih gledala očarano? Mislim da ipak nisu moje godine u pitanju, već upravo ta blatnjava riječ “kopirano” koju nikako ne treba brkati s riječima “reinterpretacija” ili “inspiracija”. Fejk hype više nije nikakva vijest, pa tako ni usiljeno oduševljavanje fotkama na kojima Sabrina Carpenter kopira legendarnu Vanity Fair naslovnicu i priču na kojoj je Madonna (i koju potpisuje jednako legendarni Steven Meisel), nikog ne čudi. Jedna u nizu, koga briga.

Osim što me i dalje briga. Briga me zato što srećem istinski talentirane ljude koji se bave mojim poslom, ili poslom koji ima uske veze s mojim, a koji nekad nemaju pojma o čemu govorim. I tada mi krene dim na uši iz prostog razloga što ne vjerujem da kvalitetan proizvod može nastati bez poznavanja inicijalnih ideja, puta koji su te ideje prevalile kroz različite misli, glave i vrijeme, efekta lavine koji imaju na kolektivnu svijest. U moru generičkog sadržaja u kojem se svaka šuša naziva kreativnim direktorom dok skuplja sličice sa Pinteresta, zapravo baklju mogu ponijeti samo oni koji spajaju svoje razumijevanje suštine s vlastitom autentičnošću, onom koja se ne može naučiti i iskopirati.
I onda se dogodi da Steven Meisel, čovjek koji drži visoko visoko mjesto u mom ličnom sistemu svetaca, kopira samoga sebe. Možda mu je svejedno, ne znam. Možda misli da je sve postalo besmisleno – ne bi me čudilo – pa sad samo gleda kako da svoje ime zadrži na radaru (pošto je svoj lijepi lik uvijek krio iza tamnih naočala, ribarskog šešira i kaskade sjajne duge crne kose). Ali hajde da ostavim Meisela po strani, taj je čovjek toliko genijalnih stvari napravio da je zaslužio da sada radi što mu padne na pamet.
Što je ovoj “kreativnoj (čitaj generičkoj) klinčadiji” u glavi? Sabrina Carpenter proizvod je Disney kanala, ali i veza svoje tetke koja je posebna legenda show business-a. Iako njezinoj tetki ne poznajete lik, a možda ni ime, Nancy Cartwright je zapravo Burt Simpson, to jest njegov glas. Pre-kul, ako mene pitate, ali tetke su poseban pojam, to je dobro znano. Sabrina ima oko 25 godina i evo ima naslovnicu koju ju je fotografirao Steven Meisel, a koja je apsolutno besmislena kao i svaki pokušaj copy/paste vezivanja identiteta.
Ne, nije ona prva koja uzima tuđe motive. Marilyn Monroe “skinula” je kosu Jean Harlow, pa čak i njezinu frizerku. Sama Madonna je za naslovnicu iz 1991. “skinula” Marilyn. Osim što su obje reinterpretirale motive i prilagodile ih svom vremenu, značenju koje su ti motivi vremenom skupili – urezale su se u pamćenje, svaka na svoj način. Kome će se Sabrina Carpenter, na ovakav način, urezati u pamćenje? Ostaje samo poređenje u kojem gubi u odnosu na original.
Iskreno, volim zamišljati hipotetički scenarij u kojem Meisel na tom snimanju sjedi u kutu i pomalja nos samo da bezvoljno škljocne kad treba, onako kao kad je Marlon Brando “otaljavao” filmove, uz svijest o tome što će zaraditi uz prijezir prema poslu i prema samom sebi.
Napala sam djevojku, jednostavno mi se našla na nišanu, a nije ni bolja ni gora od većine. Realno, potpuni prosjek. Realno, nitko me ne tjera da je gledam (ne slušam je svakako). To je mogao biti bilo tko… Osim što nije. Ovo sebi ne bi dopustila jedna Billie Eilish, na primjer. Ona i s platinastom perikom na crvenom tepihu učmale MET Gale ima prisutnost i neodoljiva je isto koliko i kad je na sceni i radi ono što odlično umije. Ovo se ne bi ni u ludilu dogodilo ni jednoj FKA Twigs, na primjer.
Dakle, može se. Kad se hoće. Hajde, ljudi, probudite se malo.