Priče u kojima vladaju devedesete nikako ne prestaju – čak nisam bila sigurna je li još jedan tekst na tu temu pretjerivanje – ali tema mi je toliko draga (a i moj opsesivni lički karakter izbija na površinu) da je jednostavno nisam mogla preskočiti. Kažu (znanstvenici koji znaju više od mene) da je osjet njuha najmoćniji transporter u sjećanja. Iskreno, nije da mi je trebala neka potvrda… Cijeli moj život lanac je mirisa, vrlo često parfema, kojima sam postala opsjednuta još kao mala. Ova opsesija dio je moje suštine – iako sam imala i mamu svoje najbolje prijateljice, koja je uvijek izgledala kao milijun dolara i kasnih osamdesetih mirisala na YSL Paris, dok polovinom devedesetih nije prešla na parfem Panthère de Cartier, koji se više ne proizvodi.
Tijekom karantene pisala sam o tome kako i zašto koristim parfem da sačuvam svoj mir. Naime, u danima izolacije bila sam u Novom Sadu, kod mame, a na jednom se stoliću raširila moja kolekcija vintage parfema. Neke sam kupovala kao klinka dok sam bila beauty hoarder, neke naslijedila (nekoliko neotvorenih bočica Givenchyja, Diora, Lanvina i Molyneuxa starijih od mene), a tu su i YSL Paris iz 1992., prvi parfem koji sam kupila i koji mi je kao djevojčici od 11 godina stajao kao piletu sedlo (pardon my French), YSL Opium prije one katastrofalne reformulacije iz 2009., YSL Champagne iz 1994. (da, imam bočicu iz razdoblja prije nego što su mu 1996. morali promijeniti ime u Yvresse).
Dior Dune, koji sam kupila na prvom samostalnom putovanju u inozemstvo i u koji se onda zaljubila moja baka (njezina posljednja bočica s kraja devedesetih jedina je iz te “garde” koju uvijek nosim sa sobom). Uz njih je još nekoliko Chanel parfema iz raznih desetljeća, bakina otvorena bočica Guy Laroche Fidjija i Lanvin Arpège – “parfemski i notno” nebitni za devedesete, osim ako niste zaljubljeni u Fidji kampanju sa Lindom iz 1991., inspiriranu Madonninim spotom Cherish i neponovljivi video za Coco Chanel iz iste godine u kojem je Vanessa Paradis crni kanarinac pred kamerom Jean-Paula Goudea.
Jedan kultni parfem devedesetih, iako reformuliran od 1996. godine, kad sam prvi put ostala bez daha i pala na nos od njega, i dalje je sa mnom. Chanel Allure (isključivo EDT, nikad EDP) moje je prvo kompleksno mirisno iskustvo, budući da je to prvi parfem za koji sam osjetila da je dio mog genetskog sklopa – ne, ne dramatiziram, zaista se tako osjećam.
Uz njega sam se prvi put istinski osjetila kao žensko (ono prije toga su realno bila sedla na piletu – tko još koristi YSL Paris s 11 godina?) i kao da sam pronašla kockicu koja mi je nedostajala, a zatim se stopila s mojom kožom i psihom. Allure – hit 90-ih koji se kod nas, na moju veliku sreću, nikad nije “primio” – koristila sam gotovo isključivo deset godina. To me nije spriječilo da kupujem – a i dobivala sam – gotovo svaki drugi veliki hit te dekade, kao i prve polovice 2000-ih.
Zato, kad sada gledam videe i njihovo TikTok izvlačenje iz naftalina, za mene te bočice nisu samo slike – svaki od tih mirisa jednostavno osjetim u nosu, pa se i dok pišem ovaj tekst osjećam kao da haluciniram. To smatram svojom privilegijom – svašta u životu pamtim kao slon, pa tako i mirise – ali i relativnom mukom, budući da ih je danas jedini način nabaviti kupnja preko interneta. Rizično iz više razloga, a posebno frustrirajuće za bankovni račun. Trenutno lovim stari Guerlain Samsara i uvijek vrebam nikad prežaljeni, jedini pravi Opium, koji – ako je u neotpakiranom pakiranju – košta poput avionske karte. No, ako imate želju, vremena i novca, dobra vijest je da parfemske hitove devedesetih uglavnom možete pronaći u nekom kutku interneta. Ako imate sreće, možda ih neka kul tetka još uvijek čuva u svom ormaru, no ne nadajte se previše ako nisu na raspršivač – a i to je rizično ako su već korišteni.
Kako su mirisale devedesete
Različito. I, molim vas, samo imajte na umu da gotovo nijedan od ovih parfema više ne miriše isto, čak i ako zvanično i dalje postoji. Neki su proces reformulacije preživjeli dostojanstveno i uspješno, neki s katastrofalnim posljedicama, a nekih jednostavno više nema.
Devedesete: Svježina
Ako ćemo o svježim notama, CK One (1994.) bio je revolucija u svakom smislu. Osobno, nikad ga nisam voljela i odlično se sjećam kako je mirisao. Citrus i točka. Nešto malo cvjetića i to je to. Pristojan osvježivač zraka. Ali zato kampanja i koncept! Možda najbolji pokazatelj što fotografije i slogan mogu učiniti kolektivnom mindsetu. Na neki način, mislim da su se na njegovom hypeu vozili i ostali Calvin Klein parfemi (osim Obsessiona, naravno, koji je ubojica iz 80-ih), unatoč tome što su mi i Escape i Eternity bili draži.
Pored njega, Armani Acqua di Giò (1995.) je nježniji, nije unisex, cvjetni je i pomalo voćkast (ananas), ali izuzetno lagan i jedan od prvih tzv. flankera poznatog parfema. Voljela sam ga i imala, polijevala se njime ljeti na 40 stupnjeva. U istoj grupi je svakako i nešto stariji L’Eau d’Issey (1992.), koji mislim da se u nekom trenutku nalazio u gotovo svakom kupatilu. Nikad ga nisam imala, ali sam uvijek voljela kad na nekome osjetim tu “lubenicu” – ne znam kako bih ga drugačije sažela u jednu riječ. Lagano, vodeno i slasno, ali i dalje s karakterom. Lubenica.
Cool Water brenda Davidoff (1996.) vjerojatno je bio jedan od najpopularnijih parfema u mojoj srednjoj školi. I on vuče na lubenicu, ali je intenzivniji od L’Eau d’Issey zbog jačih dodatnih voćnih nota, ali i donjih nota mošusa i sandalovine, ako se dobro sjećam (lažem, ne sjećam se, vidjela sam kad sam provjeravala koje godine je lansiran). Ruku pod ruku s njim ide i Clinique Happy (1998.) – malo citrusa, malo voćkica, cvijeća i mošusa – lagan poput osvježivača zraka.
Devedesete: Breskva i cvijeće
Nisam sigurna, ali čini mi se da ih je ovde najviše, a devedesete su prepoznatljive po jednom posebnom spoju voćnih i cvjetnih nota. Dva mi prvo padaju na pamet: Versace Red Jeans (1994.) i Gucci Rush (1999.). Red Jeans službeno sadrži više cvjetnih nota, ali je zapravo toliko sladak da se one nekako gube. U mojoj glavi, ovaj parfem nikad nije zaslužio pravo poštovanje jer je uvijek izgledao kao produžetak Impulse dezodoransa – ne znam, možda ga jednostavno u mom okruženju nisu nosili ljudi s kojima sam vajbala. Kakofonija slatkog voća bobice, breskve, kajsije plus poneki nedefinirani cvijet. Parfem je prozirno crven baš kao i bočica.
S druge strane, Gucci Rush je ozbiljan igrač iako je možda i slađi – ali nemoguće ga je pomiješati s bilo čim drugim. Imala sam ga i voljela (a jedna beba u mom okruženju kihala je od njega svaki put kad bih ga uzela). Ima tu svega, od breskve do vanilije i raznog cvijeća između. I sve funkcionira, pogotovo ako želite da se za vama okreću na ulici. Ipak, iako je službeno rođen krajem devedesetih, više ga vezujem za dvehiljadite jer je obilježio tu dekadu.
Lancôme Trésor (1990.) koristile su skoro sve mame koje poznajem (osim moje). Ponovno breskva (primjećujete li obrazac?) ali ovaj put u paru s jačim cvjetnim notama poput ruže, jorgovana i irisa. Poprilično moćna kombinacija – ali u mojoj glavi vezana za slatke fine mame koje dijele slatkiše i nose marame oko vrata kad idu na posao.
Dior Dolce Vita (1994.) je parfem koji sam možda najviše puta dobila u životu i nikada mi nije bilo jasno zbog čega su me ljudi doživljavali kao takvu “sunčicu”. Ne bih da zvučim nezahvalno, ali i ovdje se radi o jednom izuzetno girly slatkom mirisu, čak i sama bočica podsjeća na nekakvo malo sunce. Pogađate, otvara se breskvom, ali su joj dodani cimet, iris, ruža, vanilija (…). Veseo je, iako ga ne bih nazvala ljetnim mirisom jer je zaista vrlo sladak i najviše se osjeća voće i vanilija.
YSL Champagne (1994.) ili Yvresse, vjerojatno mi je omiljena breskva iz devedesetih. Današnji Yvresse je potpuno drugačiji miris, nema nikakve veze s ovim i lansiran je 2011. Champagne sadrži breskvu i nektarinu, malo cimeta, irisa i ljubičice, a sve to na bazi koja također sadrži note mahovine. Definitivno se urezuje u pamćenje. Nisam ništa slično osjetila godinama sve dok nisam isprobala Les Exclusifs de Chanel Misia, koji me, barem na prvi udah, podsjeća na Champagne.
Devedesete: cvijeće
Što god da sam koristila u to vrijeme, titula jednog od najpopularnijih cvjetnih mirisa devedesetih lako može pripasti Jean Paul Gaultier Classique (1993.). Genijalna bočica koju su svi željeli u sebi ima nektar od bijelog cvijeća, malo irisa (zauvijek ga volim), malo začina i vanilije. Očekujem TikTok revival i ovih Gaultier klasika, ne samo muške verzije.
Osim mog obožavanog Allure, koji je u osnovi cvjetni miris, devedesete su bile i procvat dva cvjetna parfema brenda Cacharel. Anais Anais lansiran je daleko ranije, ali devedesetih niste mogli ući u prostoriju punu ljudi, a da netko ne nosi taj miris, dok je njihov Noa (1998.) vjerojatno najlaganija i najprivlačnija mješavina mošusa i nekoliko cvjetnih nota u svijetu, te gotovo neprimjetne breskve (da, opet). Moja najbolja prijateljica nosila je isključivo Cacharel Noa barem tri od četiri i kusur godine koliko smo živjele zajedno u dvehiljadima, jednostavno ga obožavam i nije me briga ako sam djelomično pristrana.
Devedesete: Ubojice
Zovem ih tako iz ljubavi i poštovanja. Iako su osamdesete sa sobom donijele bum orijentalnih intenzivnih dominantnih parfema (kakav je bio Dior Poison), a devedesete su se većim dijelom okrenule u drugom pravcu, baš kao i moda, izrodile su i dva kolosa ove kategorije, jedan početkom i drugi pred kraj dekade.
Thierry Mugler Angel (1992.) – treba li uopće nešto dodavati nakon ovog imena? Angel je Shalimar devedesetih. Orijentalna puderasta bomba vanilije koja (bukvalno) obara s nogu – pa tko voli, nek izvoli. Ponavljam, ja sam netko tko izuzetno voli (stari) Shalimar, Opium i ostale “ubice” – ali ovo nisu parfemi za one slabog srca.
Dior Hypnotic Poison (1998.) je dijete legende osamdesetih, od koje se, čini mi se, čak i cvijeće sušilo uz put (pogađate, nisam voljela original, iako sam ga krala tetki jer sam bila mala svraka i snob). Hypnotic je nešto drugo. Iako ga službeno svrstavaju u gourmand kategoriju, on ne podsjeća na današnje praline i vafle u bočicama. Kokos, breskva, vanilija vanilija vanilija, badem… Sve je to nekako znalački pomiješano, tako da vas podsjeti na kašmirski džemper u koji želite zagnjuriti lice, a ne na sirup na kiosku s krofnicama.
