Opsesija devedesetima ne pokazuje znakove da će uskoro nestati. Jednostavno je svuda – u povratku mršavosti kao jedinog poželjnog izgleda tijela, stalnim comeback scenarijima supermodela tog vremena, stepenastim frizurama i bouncy blow dry trendu koji već dugo viđam na ulicama, kao i francuskoj manikuri. Devedesete, kao da iz prikrajka, ponovno vladaju našim životima. Na neke od tih stvari gledam s osmijehom, na neke iz potpuno nove perspektive nego tad, uz ne tako tiho psovanje. U onu prvu skupinu svakako spada tzv. 90s beauty i, posebno, makeup.
Uživala sam u njemu još kao klinka, u “prvoj turi”. Zapravo, moja ljubav prema šminkanju ozbiljno je započela upravo tada, pa uz estetiku devedesetih vežem sve svoje prve beauty eksperimente. Možda je to razlog zbog kojeg sam opsjednuta hladnim tonovima šminke i dobijem ospice od toplih nude nijansi – pogotovo kada se nekada kultni proizvodi ponovno vraćaju na tržište pod istim imenom, ali više ne nalikuju originalu. Ovdje ponovno moram spomenuti meni dragu Erin Parsons i njezina raskrinkavanja na tu temu. Kod nje i dalje žive imena kojima sam bila opsjednuta u osnovnoj školi, dok se redaju fotografije iz knjiga Kevina Aucoina.
Jasno je da nisam jedina. Još je jasnije da devedesete nisu podrazumijevale samo jedan look. Možda su one i prva dekada u povijesti mode (a samim time i šminke) čiji se početak i kraj itekako razlikuju. Započelo je teškom šminkom, gotovo sivim olovkama za usne preko ruba i supermodelima. Završilo se potpunim preokretom i minimalističkom estetikom, bilo da se radi o Carolyn Bessette-Kennedy ili Kate Moss. Mala digresija – mislim da sam crveni ruž sa naizgled “golim licem” i bez maskare prvi put vidjela uživo upravo na CBK – a svi znamo koliko je no mascara trend ponovno uzeo maha.
Kad danas skrolam mrežama i lutam po portalima, gotovo svaki makeup naslov čini mi se poznatim. Ok, neću lagati – imam podosta staža, ako uzmemo u obzir da sam rijetke modne magazine religiozno listala još u osnovnoj školi, ali ovo je sada poprimilo nevjerojatne razmjere. Plava boja na očima? U sedmom razredu osnovne poslali su me kod ravnatelja zbog tamnoplave olovke za oči i sjenila s kojima sam se jednog jutra pojavila. Svetlucavu tamnoplavu MAC mono sjenku gotovo uvijek imam u neseseru, baš kao i Alber Elbaz za Lancôme plavu paletu (kojom je odavno istekao rok trajanja, ali nemam snage oprostiti se od nje). MAC nudes? Njihove nijanse obožavala sam do ludila, a kad mi je nedavno na poklon stigao novi Velvet Teddy u “ohlađenoj” nijansi, otrčala sam pred ogledalo i izvukla MAC Stone olovku za usne da ga isprobam. Nosila sam ga tri dana neprestano, čak i po kući.
Zašto? Moji se razlozi sigurno djelomično razlikuju od onih koji tjeraju Gen Z i TikTok na oživljavanje prošlosti, ali sigurna sam da se u mnogim stvarima i preklapaju. Nostalgija je moćna stvar – bilo da se vraćate u vrijeme koje ste sami proživjeli ili u neko doba o kojem ste slušali selektivne bajke (jer, devedesete kod nas svakako nisu bile prava bajka, svi znamo zašto). Iza ovakvog vraćanja u prošlost uvijek, ali uvijek, stoje duboke emocije. Čitav je spektar i nije ih uvijek lako razlučiti.
Nostalgija ulijeva sigurnost vraćanjem na ono što nam je poznato i uz što vežemo lijepe uspomene, bilo vlastite ili tuđe. U vremenima krize ona postaje utjeha i spas – mali djelić dobrog osjećaja koji možemo upiti barem na trenutak. Beauty estetika devedesetih pruža nam tu priliku, bez obzira na to koji nam se stil najviše sviđa. Jer ako ste jednom vidjeli Lindu Evangelistu s narančastom kosom u full-on glamour izdanju kako šminka usne, nećete je zaboraviti nikada. Možda vas čak inspirira da istražite Valentino kolekcije s početka dekade (kultna vizija Linde u crno-bijeloj uskoj haljini).
S druge strane, možda vam u vidno polje dospije Sonic Youth video “Sugar Kane” s Chloë Sevigny i Marc Jacobsom u kariranoj košulji dok rade grunge kolekciju za Perry Ellis – onu zbog koje ga je Kurt Cobain zamrzio – pa ćete razmazati kreon kako biste još više naglasili podočnjake. CBK će vas vječno mamiti da se ofarbate u plavo i učinite da Yamamoto izgleda kao najelegantnija opcija za nezvaničnu prvu damu. Mogućnosti inspiracije su bezgranične.
Tu je još jedan faktor o kojem se rijetko govori, jer se izravno kosi s materijalnim ciljevima estetske dermatologije i kirurgije danas. Devedesete su, iako iznimno stroge po pitanju mršavosti, zapravo bile posljednje desetljeće koje je do kraja poštovalo različite tipove ljepote. Svaka od manekenki koje smo obožavali imala je nešto potpuno jedinstveno. Linda? Izražen nos. Stella Tennant – tanka usta zbog kojih se danas trči na injekcije, baš kao i Elle Macpherson, koja je utjelovljenje seksipila. Pogledajte ih dobro. Nijedna ne nalikuje drugoj, niti nekom zamišljenom virtualnom standardu.
Je li upravo to razlog zbog kojeg im se uporno vraćamo? Kao da cijelo društvo podsvesno teži vratiti se u posljednji trenutak u vremenu kada smo, barem donekle, bili autentični. Razmislite o tome.
