Kad kažem „traži“, mislim zahtijeva. Zahtijeva kao bijesno derište koje lupa nogama i rukama o pod i grize svakoga tko mu se približi jer ima slom živaca zbog preskakanja popodnevnog drijemeža. Da, modna industrija je umorna, preumorna, i izvan sebe pa više i ne zna baš što radi. Umjesto da si dopusti usporavanje, da ne kažem popodnevni drijemež.

Modna industrija već godinama živi u stanju neprestanih najava resetiranja. Svakih nekoliko mjeseci najavljuje se veliki početak, neka velika modna kuća najavljuje novog kreativnog direktora, novu estetiku i novu svijetlu budućnost. Zatim slijede prva kolekcija, prve reakcije, usporedbe s prethodnicima i nagađanja o tome koliko će nova osoba izdržati na poziciji. Ako rezultati nisu spektakularni odmah, počinje odbrojavanje do sljedeće smjene. Pritom se od dizajnera očekuje nešto što se ne može napraviti preko noći: da izgrade prepoznatljiv kreativni rukopis, uvjere publiku u svoju viziju i istodobno povećaju prodaju. Ako može, za jučer.
O posebnoj sorti kreativnih direktora koji nisu ništa neću pričati ovom prilikom.
Odlazak Seána McGirra iz Alexandera McQueena ponovno otvara to pitanje. Njegov mandat trajao je manje od tri godine, iza njega je ostalo devet kolekcija. Ne mislim da je svaka od njih bila dobra, far from it, niti da se njegov rad mora braniti samo zato što je trajao kratko. No pitam se koliko je realno očekivati da dizajner u tako ograničenom razdoblju pronađe vlastiti jezik unutar modne kuće s toliko snažnim nasljeđem, a zatim taj jezik razvije i izbrusi do točke na kojoj ga publika prepoznaje i prihvaća. I sve to ako zamislimo da komercijalni pritisak ne postoji.
Pogotovo kada je riječ o McQueenu, brendu čiji je identitet toliko vezan uz osobu osnivača da se svaki nasljednik unaprijed suočava s nemogućom usporedbom. Sarah Burton prošla je nešto bolje, ali imala je i godine za razvoj vlastitog pristupa, sve uz samog Leeja, pa je i ona izletjela naglavačke. Možda i zato što je žena u modnoj industriji, ali o tome malo kasnije. McGirr je praktički od prve revije morao dokazivati da zaslužuje mjesto koje je dobio i da se svidi svima. Svidjeti se svima je nemoguće.
Sličnu smo priču gledali sa Sabatom De Sarnom u Gucciju. Njegov je dolazak najavljen kao početak nove ere, a zatim je, nakon vrlo kratkog razdoblja, njegov odlazak predstavljen kao još jedan nužan korak prema oporavku brenda. Kao da je De Sarno bio glavni štap u kotačima zbog kojeg su Guccijeva kola sletjela s puta. Ne morate voljeti njegove kolekcije da biste primijetili koliko se brzo promijenio ton razgovora: od „redefinirat će Gucci“ do „problem je samo u njemu“.
MODNA INDUSTRIJA I KREATIVNI DIREKTORI KOJI NEMAJU VREMENA
Ne znam kada je točno postalo očekivano da se kreativna vizija može razviti za dvije ili tri sezone. Veliki dizajneri čiji se rad danas smatra temeljem modne povijesti nisu izgradili svoj rukopis kroz nekoliko revija. Njihove su se ideje mijenjale, ponavljale, usavršavale, ponekad nailazile na nerazumijevanje, a ponekad i na otvoreno odbijanje. I tako Jovo nanovo, sve u krug.

Danas se ponavljanje određene ideje automatski proglašava nedostatkom kreativnosti (e, moj Vaccarello), dok se promjena smjera tumači kao dokaz da dizajner ne zna što želi. Od dizajnera ili (pravog) kreativnog direktora istodobno se traži dosljednost i neprestano iznenađenje. Treba poštovati arhivu, ali ne smije živjeti od arhive. Mora privući novu publiku, ali ne smije otuđiti postojeću. Treba biti dovoljno komercijalan da prodaje odjeću i dovoljno radikalan da modni kritičari imaju o čemu pisati. Ono malo kritičara što je preostalo, jer danas svaka šuša sebi daje za pravo da je stručna.
Sve su to legitimna očekivanja kada se promatraju zasebno. No što nastaje kada se od jedne osobe zahtijeva da ih ispuni istodobno, u roku koji se neprestano skraćuje?
Kad se postavi pitanje prodaje, koje se gotovo uvijek pojavljuje kao konačni argument za smjenu, računica je sljedeća: ako prihodi padaju, kreativni direktor očito nije uspio. Samo što prodaja luksuzne robe ovisi o mnogo više stvari od izgleda posljednje kolekcije. Cijene, distribucija, dostupnost proizvoda, marketinška ulaganja, promjene u potrošačkim navikama i opće stanje tržišta imaju objektivan i golem utjecaj na rezultate.


Kreativni direktor može napraviti odličnu kolekciju, ali ne može samostalno riješiti činjenicu da su cijene luksuznih proizvoda posljednjih godina toliko porasle da je dio kupaca jednostavno prestao kupovati. Ne može ni preko noći promijeniti percepciju brenda, pogotovo ako je ona godinama oblikovana odlukama koje su donesene prije njegova dolaska.
Naravno da kreativni direktor snosi odgovornost za svoj rad. Ali ako se uspjeh ili neuspjeh cijele kompanije počne svoditi na jednu osobu, onda je riječ o prilično praktičnom načinu da se odgovornost ostatka sustava ostavi po strani. A bez promjene sustava nema ni reseta.
KADA JE KRITIKA POSTALA ELIMINACIJSKO NATJECANJE?
Još jedna stvar me u cijeloj priči neviđeno zamara: način na koji se smjene kreativnih direktora prate kao sportski rezultati. Moda je oduvijek bila okrutna prema ljudima koji je stvaraju. Kritičari nisu izmišljeni pojavom Instagrama, a ni javna osuda nije nov fenomen. Ipak, društvene mreže promijenile su brzinu i intenzitet svega što se događa oko jedne kolekcije. Danas je dovoljno nekoliko fotografija, nekoliko viralnih komentara i nekoliko sati da se formira gotovo jednoglasan i površan sud o nečijem radu.


Pritom ne mislim da kritika mora biti blaga. Naprotiv, smatram da je modna kritika potrebnija nego ikad, posebno u trenutku kada velik dio modnog sadržaja nalikuje produžetku komunikacijskih odjela luksuznih kuća. Ako je kolekcija loša, treba reći da je loša. Ako dizajner nema ideju, ne vidim razlog da se to prešućuje.
Ali postoji razlika između analize nečijeg rada i uživanja u nečijem profesionalnom poniženju. Kada se objava o odlasku dizajnera dočekuje kao pobjeda, a komentari pretvore u natjecanje u tome tko će smisliti okrutniju dosjetku, razgovor više nije o odjeći.
Jezivo je i koliko je modna zajednica selektivna u prepoznavanju te okrutnosti.
Nakon vijesti o McGirrjevu odlasku, Dazed je objavio osvrt o granici između konstruktivne kritike i nepotrebne okrutnosti, podsjećajući da iza kolekcija i fotografija postoji stvarna osoba. S tom se porukom slažem. Međutim, teško mi je ne prisjetiti se načina na koji se godinama govorilo o Virginie Viard.



ZAŠTO NEKI DIZAJNERI ZASLUŽUJU VIŠE EMPATIJE OD DRUGIH?
Viard je tijekom mandata u Chanelu bila predmet neprestanog ismijavanja. Njezine su kolekcije analizirane, što je potpuno legitimno, ali velik dio komentara nije se zaustavljao na odjeći. Kada je otišla, reakcije su često bile bliže općenarodnom slavlju nego ozbiljnom razgovoru o njezinu radu.
Ne tvrdim da je Viard bila velika dizajnerica koju publika nije razumjela. Osobno nisam bila oduševljena mnogim njezinim kolekcijama. Ali ni to nije razlog da se pretvaramo kako je sve što joj je bilo upućeno predstavljalo legitimnu modnu kritiku. Naprotiv.
Zašto se u jednom slučaju javnost poziva na empatiju, a u drugom se godinama normalizira maltretiranje? Koliko na to utječe činjenica da je Viard žena u industriji u kojoj se muškim “kreativnim genijima” tradicionalno dopušta mnogo više pogrešaka i osobnih slabosti?
Niti mogu niti želim zanemariti očitu činjenicu da se prema dizajnericama često primjenjuju drukčiji kriteriji, posebno kada nisu medijski karizmatične i zanimljive te spremne igrati ulogu kreativnog genija kakvu modna industrija voli. Čast izuzecima – ili možda i jedinom trenutačnom izuzetku – Phoebe Philo.
I zato je važno da razgovor o okrutnosti ne počinje i ne završava s jednim dizajnerom. Ako doista vjerujemo da iza svake kolekcije stoji čovjek, onda to mora vrijediti i za one čiji nam se rad ne sviđa, koji nisu popularni i čiji odlazak ne izaziva val javne solidarnosti. Gospoda iz Dazeda nisu se oglasila kada je Viard napustila svoju poziciju i doživjela javni linč mnogo gori od McGirrova.
KOLIKO “NOVIH POČETAKA” MODNA INDUSTRIJA MOŽE PODNIJETI?
U međuvremenu, modne kuće nastavljaju najavljivati nove ere. Svaki dolazak prati identičan niz obećanja o svježoj energiji, novoj perspektivi i povratku relevantnosti.
News flash: ne može se neprestano govoriti o izgradnji identiteta i istodobno mijenjati ljude zadužene za njegovu izgradnju.

Ne zagovaram doživotne ugovore niti mislim da svaki kreativni direktor zaslužuje deset godina samo zato što je dobio posao. Neki zaslužuju i više (opet, e, moj Vaccarello). Postoje loše odluke o zapošljavanju, neuspjele kolekcije i kreativni smjerovi koji jednostavno ne funkcioniraju. No kada se isti obrazac ponavlja u različitim modnim kućama, s različitim dizajnerima i u sve kraćim intervalima, teško je povjerovati da je problem svaki put samo u pogrešnoj osobi.
Možda bismo se trebali zapitati što se uopće očekuje od kreativnog direktora. Da izgradi dugoročan identitet modne kuće ili da proizvede dovoljno uzbuđenja za sljedeću sezonu? Da razvija ideje ili da svakih šest mjeseci isporučuje dokaz da je njegovo zapošljavanje bilo opravdano?
U takvim uvjetima ne čudi što se moda sve češće patološki okreće arhivama i provjerenim formulama. Eksperimentiranje podrazumijeva mogućnost neuspjeha, a neuspjeh zahtjeva vrijeme za korekciju. Kada svaka kolekcija može postati posljednja, sigurnije je ponuditi nešto što publika već poznaje nego riskirati s idejom kojoj će možda trebati nekoliko sezona da sazrije.

I tu se vraćamo na McGirra. Ne znam što bi napravio da je ostao još tri ili pet godina. Možda bi njegove kolekcije postajale bolje, možda ne bi. Isto vrijedi i za mnoge druge dizajnere koji su u posljednjih nekoliko godina prošli kroz velika vrata modnih kuća i vrlo brzo izašli kroz njih poput promaje.
Ali ta je neizvjesnost dio kreativnog rada. Ne može se unaprijed znati hoće li neka ideja uspjeti, niti se njezina vrijednost uvijek može izmjeriti nakon dvije revije i jednog financijskog izvješća.
Modna industrija želi dizajnere koji će ostaviti trag, ali više ne pokazuje spremnost da im dopusti da ga izgrade. I dok se već nagađa tko će sljedeći preuzeti McQueen, pitanje koje me zanima nije tko će dobiti posao. Zanima me koliko će vremena ta osoba dobiti prije nego što ponovno počnemo tražiti nekoga novog. A, najiskrenije, voljela bih da se McQueen zatvori i da se umjesto disanja pod vodom kao na uvodnoj fotografiji za tekst i umjesto praznih obećanja o veličini, otvori jedan muzej posvećen Leeju.