Nećemo se lagati, volim modni spektakl kao i svi drugi. Posljednja Galliano revija za Maison Margiela podsjetila me zašto (i dalje) volim ovu često toksičnu industriju. No, kada ono malo preostalih kritičara i svakakvi komentatori krenu s nekoliko paragrafa ili minuta o tome gdje je neka revija održana, tko se našao na pisti, a tko u publici, kada kao papige recitiraju PR manifesto podijeljen uz pozivnicu (ili još gore poslan mailom za “širi dalje”), jedna stvar je kristalno jasna: odjeća ne valja.
Odjeća ne valja i zato je na posljednjem mjestu, zatrpana lokacijom, manufakturiranim vajbom, poznatim licima… Jednom riječju, svime onime što bi nam trebalo skrenuti pažnju s činjenice da odjeća ne valja.
Ne, nisam poludjela i naprasno zaboravila pisati. Svjesna sam koliko sam puta ponovila ovo “odjeća ne valja”. To je namjerno, jer čini se da većina zaboravlja da bi upravo odjeća trebala biti u fokusu, a ne još jedan “core” u nizu.
Jasno je da sam za primjer izvukla Demnin Guccicore i resort kolekciju prikazanu u New Yorku, ali ona je samo zadnji primjer i nikako nije jedini. Dakle, ovo moje drvlje i kamenje nije usmjereno samo na Demninu glavu i Gucci nedostatak pameti. Odista nije, jednostavno su najočitiji i najsvježiji pokazni primjer.
ZAŠTO NOVA ODJEĆA (ČESTO) NE VALJA
Mislim da više nije nikakva tajna da je zasad Demna za Gucci promašaj i da se svi silno trude skrenuti pažnju s toga upravo kojekakvim kerefekama poput Paris Hilton koja sa smeđom perikom tabana po Times Squareu. Šio mi ga Đura.
I prije nego što mi netko kaže kako je sve hommage Tom Fordu (koji realno ovako loš hommage ničim nije zaslužio), stvar je otišla toliko daleko da se sada polako diže i svijest o Fridi Giannini. Mogu se kladiti da se, dok nije spomenuta posljednjih nekoliko tjedana po mrežama, a sve kako bi se oprali Demnini promašaji, nitko mlađi od 35 godina (nepravedno) nije ni sjećao Fride.
Dizajnerica je preuzela kuću nakon Alessandre Facchinetti (koja je navodno po industrijskim tračevima neviđeni baksuz za suradnju). Facchinetti je preuzela nakon samog Forda i koliko znam, on ju je sam izabrao za nasljednicu – no i to je možda samo modni folklor. Frida Giannini bila je na čelu kuće sasvim uspješno dok se nije pojavio Alessandro Michele i još uspješnije prevrnuo sve naopačke. Iako potpuno različiti, Giannini i Michele diplomci su iste modne škole u Rimu, vjerovali ili ne.
No, Giannini se znala referirati na Forda, ali je u sve donijela jednu apsolutno žensku energiju. Demna se trenutno referira i na Giannini i na Giannini koja se referira na Forda. Jednom riječju, radi sve samo ne ono što bi trebalo: a to je da izrodi svoju sopstvenu verziju Gucci žene. Tu čak ni pretalentirani Sam Visser ne može pomoći svojim makeupom koji je realno bio najbolja stvar na cijeloj reviji.
I zato Gucci žena više ne postoji. To je i slijepom jasno dok gleda Guccicore na Times Squareu.
ŠTO UOPĆE ZNAČI JOŠ JEDAN XY “CORE”?
Ako me pitate konceptualno i estetski, imam samo jedan mogući odgovor, a to je “treba ovo prodati”.
Otkad je modnog svijeta i vijeka, roba na revijama razlikovala se u manjoj ili većoj mjeri od onoga što se na kraju nađe u butikima. U prodaju ide ono što se može nositi i to je sasvim u redu. Tzv. runway pieces ne čine cijeli asortiman, a često se i prilagođavaju prodajnim kolekcijama kako bi bili nosiviji.
Ali što trebamo misliti kada odjeća na pisti ne znači ništa i ne proizvodi nikakvu emociju osim bljutavosti?
Kada brendovi počnu braniti loše koncepte i kolekcije raznoraznim distrakcijama, jasno je da su u sunovratu. Pritom se grčevito brane od toga da ih netko javno prozove za to što rade pa se trude svima bacati šljokice u oči. Moj instinkt je da zažmirim. Jer znam da neću ništa propustiti.
