“Moda je kao jedna škrinja u koju slažemo stvari, a kad dođemo do vrha, samo je okrenemo i krenemo ispočetka.” Tako mi je životni ciklus odjeće objasnila moja baka još u vrtiću. Možda je i vama vaša govorila nešto slično. Postoji trenutak u životu kada shvatite da se modni krug doista tako nekako zatvara. Pri tom ne mislim samo na nostalgiju i njezinu romantizaciju, koja je danas valuta sama za sebe, nego na jednu gotovo ciničnu preciznost: sve ono što danas izgleda “dobro” i “poželjno” – već je barem jednom bilo nošeno. Ako bismo morali potpisati većinu najhvaljenijih komada koji u posljednje vrijeme cirkuliraju modnim pejzažem, jedno se ime nameće samo od sebe – Tom Ford.
Tom Ford moda kao ciklus moći
Naravno da je on dio ciklusa ponovnog oživljavanja “all things Y2K” i općeg trenda povratka arhiva (nekad manje, nekad više uspješno), no postoji tu i nešto mnogo više. Modni jezik kojim se Tom Ford koristio u svojoj zlatnoj eri Guccija, a potom i kratko u Yves Saint Laurentu, pokazao se izdržljivijim od trendova, fleksibilnijim od generacija i – što je danas ključno – dovoljno jakim da preživi reinterpretacije drugih dizajnera. Današnja opsesija vintage Guccijem, povratak Mombasa torbe u Saint Laurentu, pa čak i aktualni Gucci pod Demninim vodstvom, svi oni, rekla bih svjesno, komuniciraju s istim izvorom.
Zlatna era Guccija i redefinicija seksualnosti
Ford je u Gucci ušao u trenutku kada je kuća bila ispod ruba relevantnosti i od nje napravio globalni simbol seksualne moći. Ne “sexy” kao ukras Playboy zečice, nego kao stav. Zato mu je Madonna na dodjeli VMA nagrada 1995., u satenskoj košulji i plišanim hlačama ponoćno plave nijanse, bila svojevrsna krunidba. Njegov Gucci nije podrazumijevao odjeću koja je samo lijepa, iako je svakako bila i to, i žene je činila ljepšima; tražio je da bude “opasna”. Duboki dekoltei, baršun, metalik, izrezana ramena (i bokovi), nizak struk – sve to danas gledamo kao estetske reference, ali tada je bila promišljeno razvijena strategija. Kontrola siluete postala je kontrola pogleda, kontrola želje. Zato vintage Gucci iz Fordove ere danas ne funkcionira kao kostim, nego kao odgovor na činjenicu da suvremena moda često pokušava nešto reći, ali ne zna kako to utjeloviti i zamuckuje u vlastitom govoru.
Demnin Gucci i Fordova sjena
Upravo u trenutku kada se moda ponovno bavi tijelom, seksualnošću i identitetom, ona poseže za Fordom. Demnin Gucci, iako konceptualno drukčiji, ne može izbjeći Fordovu sjenu. On radi u prostoru koji je Ford već jednom mapirao: prostoru provokacije, moći i igre s očekivanjima publike. Razlika je u tome što je Ford sve to radio s jasnom i nimalo skrivenom idejom luksuza, dok današnja moda – rekla bih, prilično neuspješno – često balansira između pokušaja ironije i distance.
Povratak Mombasa torbe i fetiš luksuza
Povratak Mombasa torbe u Saint Laurentu još je jasniji signal. Povratak modela koji je ujedno i povratak ideje da torba može biti fetiš, a ne samo funkcionalni dodatak. Mombasa je bila “it bag” ne zbog praktičnosti, nego zato što je bila predmet želje dekade. Organska forma drške, u kombinaciji s mekoćom linije, gotovo je erotska i bila je provokacija u vrijeme kada je luksuz glumio suzdržanost, na sličan način na koji to čini i danas. Razlika između prvog i drugog Mombasa trenutka jest kontekst – danas živimo u svijetu u kojem je sve izloženo i sve dostupno, pa Mombasa ponovno djeluje subverzivno.
Nostalgija ili potraga za jasnoćom?
Zato aktualna fascinacija vintage Gucci i Yves Saint Laurent komadima iz Fordove ere nije samo pitanje kvalitete ili nostalgije, nego potrage za jasnoćom. Fordova moda znala je što želi biti. Nije se skrivala iza koncepta, nije tražila opravdanje u društvenom komentaru, nije se ispričavala zbog vlastite želje za moći i ljepotom. Upravo zato mu mnogi osporavaju status dizajnera s velikim D i pokušavaju mu prišiti etiketu čovjeka koji je imao više njuha za komercijalno nego za koncept. No zapitajmo se: u vremenu kada moda često pokušava biti sve – politična, inkluzivna, ironična, pametna – i u velikoj mjeri pritom podbacuje, ne djeluje li Fordov rad gotovo radikalno jednostavno i autentično?
Zašto Tom Ford i dalje definira suvremenu modu
Upravo zato što je čvrsto stajao iza svojih stavova, njegov blueprint postao je nevidljivi standard prema kojem se desetljećima poslije mjere drugi. Kada danas vidimo komad koji izgleda snažno, samouvjereno, zavodljivo, nula potrebe za objašnjavanjem – vrlo često gledamo u odjek nečega što je Ford već jednom precizno artikulirao.
Današnja moda, koliko god se trudila izgledati novo, kruži oko njegova centra gravitacije. Ima li novih ideja, je li industrija još sposobna iznjedriti kreativnost – to su legitimna pitanja, ali prije njih valja osvijestiti jednu činjenicu: rijetko tko ima hrabrosti jasno stati iza neke ideje, bilo kakve. Tom Ford je imao. I to je razlog zašto, dvadeset i nešto godina kasnije, upravo Tom Ford i dalje potpisuje najbolje komade čak i kada njegovo ime ne stoji na etiketi.
