27. kolovoza Tom Ford je navršio 64 godine, a Instagram se ove godine pobrinuo da mu priredi pravo slavlje. Fotografije trenutaka iz njegove karijere iskaču sa svih strana, gotovo na svakom modnom profilu. Zanimljivo je da su praktički sve, iako je u modi bio xy godina, iz njegove Gucci ere, od sredine devedesetih (iako je službeno počeo u brendu 1990.) pa do 2005. godine. Zašto baš te? I zašto baš sada?
Osobno, i sama ga najviše volim upravo iz tog razdoblja. Tada je zapravo zasjao na modnom nebu, tada je bio kapsulirani zeitgeist, a ja sam tada bila relativno svježa zaluđenica modom u smislu da sam mogla nešto i sama kopirati, a ne samo gledati jer sam bila “premala” (iako moj otac nije ni približno volio moje raskopčane satenske košulje kao ja, naprotiv, mrzio ih je jednakim žarom kojim sam ih ja obožavala). Dakle, slažemo se svi: Tom Ford je najsnažnije sjajio dok je radio za Gucci. Moda prije i poslije njega nije bila ista.
Iako je i sam, po uzoru na Yvesa kojega je nakon smrti prilično grubo i podlo napadao, snimio više serija vlastitih portreta u obliku provokativnih modnih editorijala, jedni od mojih najdražih su oni s golom Natašom Vojnović za britanski Vogue 2005. godine. Ne zato što je riječ o Nataši, koju beskrajno volim i poslovno i privatno, niti zato što je iza objektiva bio Craig McDean. Na kraju krajeva, ona je već prije toga više puta bila i na Gucci pisti i u kampanjama. Volim to što je na tim fotografijama bez odjeće, a tamo gdje je ipak umotana u nešto, sam Tom škarama reže tkaninu s nje.
Upravo se na njima vidi suštinski razlog zašto se Tom Ford urezao u kolektivnu svijest modnog svijeta: na svoj način, a potpuno u skladu s tadašnjom klimom, on je “oslobodio seks” i više od toga. Ozvaničio ga je na način koji nam je u tom trenutku bio potreban. Nosiva odjeća u kojoj su se oni koji je nose osjećali seksi, bogato, superiorno i u “you can’t sit with us” fazonu, bez nametnute potrebe da se za to ispričavaju. Isto vrijedi i za one koji su je sanjali, a nisu je mogli priuštiti, poput mene. U današnjem teroru tihog luksuza, (lažne) skromnosti i (još lažnije) političke korektnosti, taj trenutak ponovno je tu. Naravno, kroz sve se provlači i neizbježni val nostalgije, koji nas sve nosi bez obzira na to koliko godina imamo.
Upravo zato se i nova kampanja za Tom Ford iza koje stoji Haider Ackermann dijeli kao luda. Prvi put nakon dugo vremena, brend ponovno nosi energiju koja podsjeća na Toma Forda za Gucci. To je energija koju svi žele kada čuju ime Tom Ford. Vija je čak i Demna, svojim strateškim leakom “novog” Guccija.
Kada je 2019., nakon odlično ocijenjene revije, sam Tom izjavio za magazin The Guardian kako “Sada nije trenutak da se bude seksi. Danas zapravo ni ne možete biti seksualni.” to nije bila izjava još jedne moćne muške figure koja kuka za izgubljenom prilikom da zavodi (čitaj: zlostavlja) žene ili da u njih bulji bez ikakvih posljedica. Mnogi su pomislili da se pakao smrznuo, da su došla posljednja vremena. Isti onaj čovjek u čijoj je Gucci kampanji za proljeće/ljeto 2003. muški model klečao ispred žene kojoj se glava ne vidi i koja svoj donji veš drži povučen prema dolje tako da se vidi da je obrijana u logo brenda, promijenio je ploču – na što je, naravno, imao pravo jer svi napredujemo i evoluiramo u životu – svoju kolekciju za jesen/zimu 2019. godine predstavio je prvenstveno kao reakciju na “negativnu klimu vremena u kojem živimo”. Ako to promatramo na taj način, onda je ta revija bila potraga za mirom. ALI. Postojalo je, i i dalje postoji, nešto duboko uznemirujuće u vezi sa stanjem ovoga svijeta ako se ženska senzualnost kao takva smatra negativnom.
Od te nam je činjenice svima muka, a Instagram slavlje priređeno povodom toga što je Tom Ford navršio 64 godine, najbolji je pokazatelj toga.
Komentari ispod svih tih retrospektivnih objava jasno pokazuju koliko nam nedostaje. Sam Tom Ford i “njegovo vrijeme” svakako, ali i više od svega onaj osjećaj i kolektivna fantazija koju nam je servirao – i koju sada očekujemo od Ackermanna.
Mnogi modni znalci Forda ni ne smatraju “pravim dizajnerom”, što god to značilo. Ne slažem se s tim. Ford svakako nije dizajner Yves Saint Laurentova ili Lee McQueenova kalibra, ali oni nisu ni stvarali iz istih pobuda, da ne kažem razloga. Ta razlika ih ne čini manje utjecajnima, baš kao što ne možemo organizirati natjecanje između mačke i ribe u sposobnosti da se popnu na drvo. Tom Ford (bio) je mag marketinga, mag predviđanja onoga što želimo čak i prije nego što to sami osvijestimo, bilo da se radi o odjeći ili parfemima. Komercijalno? Da. Loše? Ni najmanje.
Zato se pridružujem slavlju. Možda se radi o bijegu od svega što nas je kolektivno snašlo, ali to je povremeno najbolje što možemo učiniti za sebe kako bismo sačuvali razum. I zato, dajte mi takvu fantaziju.
