Na prošlom mjesecu mode svima su usta bila puna riječi “veliki reset”. Već u njegovoj drugoj polovici bilo je jasno da, osim nekoliko estetski dobrih kolekcija i debija, od toga neće biti ništa. Bombastične najave svele su se samo na to, bez ikakvih pravih promjena u industriji. Pardon, dogodila se jedna stvarna promjena, ali ju ne bih nazvala promjenom na bolje – cijene su otišle u nebesa i to u najvećem broju slučajeva ni za što.
Nakon Blazyjevog debija za Chanel, napisala sam kako će brend konačno imati nekakvo opravdanje za rast cijena koji je do tog trenutka bio stalan, ali nerealan. No, izuzeci su tu da potvrde pravilo. Modni konglomerati — jer više ne možemo govoriti o kućama ili brendovima ponaosob — izgubili su kompas kada je cjenovna politika u pitanju. Nevezano za to što mislimo o Vitaleu za Versace i tome je li opravdano onako naglavačke izletio van, upravo je Versace najočigledniji primjer tog otvorenog preloma mozga materijalnih vrijednosti.
Virtualni trunk show na platformi Moda Operandi servirao nam je klasičnu tanku sivu dolčevitu kakvu možete kupiti gotovo svuda i po gotovo svakoj cijeni, ali ovdje za preko dvije tisuće dolara. Za što, točno? Izvezeni grudnjak za preko 10 tisuća (slovima: deset tisuća dolara) i izvezene bermude za preko 13. Za Versace prêt-à-porter. Ukoliko smo zaboravili, “prêt-à-porter” doslovno znači konfekcija. Odjeća koja se proizvodi u veličinama i kupuje gotova u radnji, takoreći “s vješalice”. Dior danas ima kapute “s vješalice” za preko 20 tisuća, Prada također.
Jedina reakcija na ovakve stvari može biti smijeh. Moja mama bi rekla: “To nek’ im njihova baba kupi”, i bila bi apsolutno u pravu
Istina je da je skupa konfekcija uvijek bila baš to – skupa. Znalo se tko si je može priuštiti i u kojoj mjeri, ali danas su stvari dovedene do nezamislivog apsurda. Jer, da se razumijemo – u drugoj polovici devedesetih uopće nije bilo ovako. Cijene za Fordov Gucci bile su dostupne svima opsjednutima modom. Netko je morao prištedjeti, netko ne, ali cipele su koštale oko 300 dolara, isto kao i suknja. Odijelo je bilo oko 1.100–1.750 dolara, u osnovnim varijantama. Torbe od obične kože i bez ukrasa bile su 395–525 dolara. Prada je bila otprilike ista.
Sjećam se Bottega cipela koje sam mjerkala na prvoj godini fakulteta – ah, koliko sam voljela Thomasa Meiera – bile su oko 450 eura i najskuplja obuća koju sam uživo vidjela. Preko puta Bottege, na istoj toj Piazzi San Lorenzo, nalazio se Louis Vuitton s Jacobsovom kolekcijom. Cipele su tamo bile jeftinije. Danas su LV mokasinke između 1.200 i 1.600 dolara, ako se ne varam. Saint Laurent ima modele od 850 do 1.200 eura – i listu čekanja za njih, iako svi znaju da su najneudobnije cipele na svijetu upravo Saint Laurent.
Ponavljam – i nekoć je bilo skupo, ali ne ovako. I ne, to nema (toliko) veze s inflacijom. U jednom trenutku došao je Hedi i podigao cijene u nebesa. Arnault i Pinault su, poput ona dva djeda iz Muppeta, vidjeli da to prolazi i rekli – podižite dok ljudi ne počnu toliko prigovarati da nam to počne ugrožavati zaradu. Plaće se od tada nisu povećale 5 do 10 puta, ali cijene jesu. Uz to, najbogatijih 0,1% postalo je sve bogatije, i ima ih sve više.
Problem nije samo razina cijena, nego i kvaliteta proizvoda. Ako vam pada na pamet naplaćivati toliko, onda bi kvaliteta trebala biti vrhunska. Svi znamo da nije tako. Nebrojeni kupci žale se da imaju vintage komade koji su izdržali test vremena, a novi luksuzni predmeti koje su kupili uopće ne traju kao oni iz osamdesetih, devedesetih ili ranih 2000-ih.
Problem je i u tome što se trgovine najluksuznijih brendova danas nalaze u gotovo svakom gradu (ok, ne baš na Balkanu, ali i Beograd i Zagreb imaju concept storeove s luksuznim brendovima) – kao i to da modne kuće izlaze na burzu, s dioničarima koji očekuju dvoznamenkasti rast svake godine. Današnji luksuz odavno više nije intimni, spororastući posao obiteljskih kuća, nego strogo financijski pogon u kojem sve diktiraju kvartalni izvještaji.
Kada brend izađe na burzu, logika poslovanja zauvijek se mijenja: dioničari ne žele stabilnost, žele stalni rast, i to dvoznamenkasti. Moda kao industrija jednostavno nije dizajnirana za takvu putanju. Ne možete svake sezone prodavati više iste torbe, više istih cipela, više istih kaputa – barem ne prirodno. Zato se rast umjetno pumpa dizanjem cijena, rezanjem kvalitete i agresivnijim marketinškim ciklusima, a proizvodnja postaje sve lošija i sve manje etična. U toj dinamici luksuz prestaje biti proizvod, a postaje financijski instrument, nešto što mora ispuniti tuđe profitne projekcije. I eto nama uzroka sadašnjeg teatra apsurda: moda živi po pravilima Wall Streeta, a Wall Street nema nikakav osjećaj za mjeru.
Ready-to-wear otišao je do apsolutnih granica nedostupnosti, iako je u početku namjerno osmišljen za širu potrošnju (hvala, Yves). Danas se čini da je to samo zabava za ljude koji si mogu priuštiti još jedino parfeme i naočale. Namjerno ne spominjem ni cipele ni torbe. Nešto mora puknuti. Zapravo, mnogo toga mora puknuti. Sve je neodrživo.
Beskrajna igra glazbenih stolica u kojoj se kreativni direktori mijenjaju preko noći (izletio je Vitale, a posljednjih se dana govori i da Adrian Appiolaza odlazi iz brenda Moschino, dok je Norbert Stumpfl prije nekoliko dana otišao iz Brionija) i nerealni, panični rast cijena nisu odgovor na problem. Zapravo, riječ panika kao da najbolje opisuje trenutačno stanje u kojem se svi vrte kao štakori na brodu koji tone.
