Mislim da sebe najbolje upoznajemo kad smo sami. Nevažno radi li se o duljem periodu solo života ili vremenu nakon prekida ljubavne ili prijateljske veze. Tada napokon imamo vremena za razmišljanje, propitivanje i pronalazak novog stabiliteta do kojeg svatko dolazi na svoj način. Neki pišu dnevnik, odlaze na terapiju, meditiraju ili pronađu novi hobi.
Ja se u takvim periodima najradije maknem od buke. Svi oko mene imaju svoje mišljenje, stalno pitaju kako sam i sve se pretvori u svakodnevno loptanje informacijama koje zapravo nikome ništa ne donose. Svatko želi pomoći, pokazati da je tu, a usput i analizirati cijelu situaciju da slučajno nešto ne ostane neriješeno u svemiru. I onda ja skupim kofere i, kao neka luda baba, odem sama na putovanje.
Paradoks je što upravo tada, kad se fizički udaljim od ljudi, kroz ljude nekako najviše gledam u sebe.
Ljudi nisu samo dio našeg života, već i naša ogledala
Neki dan sam gledala The Invite, film koji je moja frendica savršeno opisala kao “ozbiljno štivo za ljudsku vrstu”. Ne želim pričati o filmu jer mi je on zapravo poslužio samo kao podsjetnik na jednu stvar, a ta je da sebe ne možemo do kraja upoznati bez odnosa s drugim ljudima. Oni nisu samo dio našeg života, već su i naša ogledala. Horor.
Ljudi u nama bude svašta: divljenje, iritaciju, zavist, nježnost, nelagodu. Svaka od tih emocija govori nešto o nama. To nipošto ne znači da su drugi odgovorni za naše osjećaje, već samo da ih mogu aktivirati.
Ono što nas kod drugih živcira često govori nešto o nama
Netko će nas osvojiti jer se u njegovom društvu osjećamo lagano, prirodno i nesputano. Netko drugi će nam ići beskrajno na živce, a kad malo dublje zagrebemo, shvatit ćemo da nas zapravo boli ono što kod sebe samih ne volimo. Možda nam smeta nečija spontanost jer vlastitu više ne možemo dozvati. Možda nas živcira nečija otvorenost jer sami još uvijek pokušavamo sve kontrolirati.
Neki odnosi završavaju jer više ne rastemo u istom smjeru
I ljudi će nas ostavljati, baš kao što ćemo i mi ostavljati njih. Prijateljici se možda neće svidjeti što odjednom imamo granice pa će se udaljiti. Ne zato što su naše granice problem, nego zato što se ona možda još uvijek nema svoje. Netko drugi nikada neće priznati da je pogriješio pa će mu biti lakše otići nego se ispričati.
Ostavit ćemo nekoga jer će njegovi kapaciteti postati pretijesni za ono što nama treba. Ili će netko ostaviti nas iz istog razloga. I možda ćemo biti bijesni što nismo evoluirali istim tempom, što više ne govorimo zajedničkim jezikom. Ali i to će nas naučiti nešto o nama.
Svaki susret je prilika za upoznati sebe
Bit ćemo zavidni prijatelju koji je napokon dao otkaz na poslu na kojem godinama nije bio sretan, a onda ćemo se pitati zašto mi još uvijek ostajemo.
Upoznat ćemo nekoga tko bez straha pokazuje emocije, dok ćemo mi svoje i dalje gurati što dublje. People pleasing će nas dovesti do toga da puknemo, a onda će se možda pojaviti neka sasvim slučajna osoba koja će nam ostati u glavi cijeli dan. Zbog pogleda, geste, rečenice. I svaki od tih susreta nešto nam daje. Inspiraciju, upozorenje, potvrdu ili pak lekciju koju nismo tražili.
Ako su ljudi ogledala, najvažnije je što vidimo u sebi
Jer tuđe obrasce uvijek lakše prepoznajemo nego vlastite. Pogotovo one koji nam nisu simpatični. I možda je upravo zato svaka osoba koju sretnemo prilika da bolje upoznamo sebe. Ako su ljudi naša ogledala, onda se ne trebamo pitati što nam pokazuju o sebi. Puno je zanimljivije pitanje što nam pokazuju o nama.
A ja nekako baš volim da su čista.
