Kada smo prestali prekidati i počeli pretakati emocije u nove odnose?

Zašto ostajemo u vezama koje su odavno izgubile smisao? O strahu od prekida, komforu i verzijama sebe kojih se najteže odričemo
20.07.2026.
IMAGE SOURCE: Pinterest
RECOMMENDED

Prije desetak godina u jednom riječkom klubu osjetila sam ruku na svojoj stražnjici. Iza mene je stajao poznanik s kojim sam se jako simpatizirala. S obzirom na to da sam znala njegov status okrenula sam se i otišla. Nedugo zatim se opet našao iza mene i nastavio u revijalnom tonu pa sam ga zamolila da izađemo van. Na moje “wtf se događa”, on je iskreno i djetinje rekao: “samo sam htio vidjeti jesam li još on the market.” Još jednom ću istaknuti da sam ga jako simpatizirala, ali me istovremeno zabolila lubanja od rolajzanja. Rekla sam mu: “ali ti ćeš uvijek biti na tržištu. Doduše suženom, jer takav si život sada odabrao. Ajmo sada u klub čagati dalje.”

Kada smo prestali prekidati?

Sjećam se da sam si u wc-u stisla petaka i rekla u brk: mudrice mala, tako pobjedonosno, da sam već tada znala da će mi svemir još puno puta uvaliti isti scenarij. Onu da je uvijek zanimljivije nešto što nemaš nisam nikad mogla iskreno i do kraja probaviti, pa sam samo gutala: nisam više sretan, odavno to više nije to, nema više žara, nisam ovako zamišljao život, živimo kao cimeri, spavamo u odvojenim sobama, rastat ću se za dvije godine i slične šuplje fraze koje me uvijek bilo sramota slušati, a kamo kimati na njih. Na moje pitanje “kaj smaraš sebe i tu ženu”, uska grud se još malo stisnula. Da se ne prodajem za nevinog anđela, imala sam i ja svojih otrcanih trenutaka zbog kojih danas i mogu odlučno uklizat u temu i potvrdit da je znatiželja ubila mačku, a kukavičluk ljude.

Sve češće slušam iste priče iz potpuno različitih strana ljudi koje znam i moje pitanje jednostavno dolazi samo: kada smo prestali prekidati? 

Lakše je započeti novi odnos nego završiti stari

Tako mi je frend koji je tada bio u dugogodišnjoj vezi nedavno pljusnuo da je dvije godine tražio način kako da izađe iz veze. Malo je reći da me izjava šokirala i dok sam pokušavala shvatiti koncept da netko živi s tobom u stanu dvije godine, a to očito ne želi, zamišljala koliko je kadulje dovoljno da se taj stan očisti od mučne energije koja se ondje nastanila. Phew! Priča imam previše, ali cijela stvar će nepotrebno potrajati. Možda i ne dulje od prekida koji se razvlače kao gliste. Pa tu u jednom trenutku upadaju novi ljudi koji te osvježe, pa jad postaje probavljiv, jer te ti novi vide, jasno čuju, kimaju i potvrđuju, daju novu dimenziju prijateljstva, bliskosti, ljubavi, itd. Zanimljivo je kako lakše postaje započeti nove odnose nego završiti stare. 

Ne ostajemo zbog ljubavi nego zbog života koji smo izgradili

Najluđe je što nismo baš potpuno nesvjesni da nam stvar doma više ne funkcionira. Ali znamo. Osjetimo. Samo se uvijek nekako uspijemo uvjeriti da još nije vrijeme. Pa švrljamo i krpamo se sa strane s idejom da će se nešto promijeniti, kamo sreće vratiti ono što je nekad postojalo. Jer prekid nije samo odlazak od osobe s kojom osjećamo da više ne možemo, već i kraj jednog cijelog života koji smo oko nje izgradili. Dugogodišnje navike, planovi (pazi sad) za more, zajednički prijatelji (koji uvijek, baš uvijek zauzimaju strane, ajme raščetvorit će me), psi (ajme psiiii) i poznata sigurnost (on/ona zna sva moja sranja). I možda zato toliko dugo ostajemo, a tu leži najveća zamka. Ponekad kao da ne ne čuvamo odnos već verziju sebe koja je u njemu postojala. Tu osobu koja smo bili kad smo se nekad prije 2 tisuće godina zaljubili. I jednostavno smo prekomotni pogledati se u ogledalo i priznati svoje osjećaje. 

downsea.tumblr

Najveći strah nije prekid nego ono što dolazi poslije

I apsolutno zagovaram onu “sve u svoje vrijeme.” Svi dobro znamo kada smo kompletno spremni izaći iz odnosa koji nas više ne služi. Ako to ne vidimo baš jasno, tijelo nas podsjeti. Pa hodamo sa želucem zavezanim u mašnu koju svaki dan njegujemo da se slučajno ne odveže taj komad tkanine koja imitira svilu. Problem je taj što nas vrijeme ždere, trepneš i shvatiš da su prošle godine, a ti i dalje sjediš na kauču s osobom (i novim borama?!) čije te disanje nervira. Što je dobro dok smo svjesni da problem nije osoba koja s nama udubljuje rupu već mi sami. Paralizirani u komforu koji je sve samo ne to. I bojim se da ne ostajemo u vezama zato što ne znamo da su gotove. Već se bojimo života nakon njih. Jebiga. 

Pa evo ja ću ovaj put završiti s Jungom čijeg se citata jako često sjetim: “Ljudi će učiniti sve, ma koliko to apsurdno bilo, kako bi izbjegli susret s vlastitom dušom. Tko pogleda unutra taj se budi.” 

Moguće da se upravo zato toliko bojimo prekida. Ne zbog osobe koju ostavljamo, nego zbog verzije sebe s kojom nakon toga ostajemo mi sami. Što bi dobro moglo objasniti “backup” kojeg ćemo predstaviti kao novog partnera za koji mjesec kad se prašina slegne. A prava je istina da je on za nas već dobro poznata “roba.”

SAZNAJ VIŠE: