SEARCH

Je li ogledalo postalo najveći neprijatelj našeg dobrog osjećaja

Svoja lica vidimo posvuda, kako izbjeći ogledalo i opsesivnu utrku za nerealnim standardima ljepote u kojoj smo osuđeni na epski poraz
02.02.2025.
IMAGE SOURCE: Pinterest
RECOMMENDED

Jeste li primijetili da svatko od nas ima svoje “lice za ogledalo”? Davno, davno, u praskozorje vremena dok još nije ni postojao Instagram, primijetila sam to na prijateljicama u srednjoj školi dok smo se čoporativno pripremale za izlazak. Šminka i majice na bretele svuda unaokolo, guranje ispred ogledala i neizbježno lako promijenjeni izraz svake od njih kad pogleda svoj odraz. Malo podignute obrve, lako spuštene nosnice i punija gornja usna – nepogrešivi znak da neka od njih “gleda samu sebe”. Ovo sam primijetila i zato što sam jedna prokleta vještica koju progoni vlastita sposobnost opažanja detalja, ali i zato što sam ih vrlo često ja šminkala i zatim primijetila da su im lica opuštena dok ih mažem, a da se situacija mijenja čim se ogledalo pojavi u vidokrugu. Naravno, vrlo brzo sam postala svjesna da taj izraz za ogledalo imam i sama. Danas ćete ga vidjeti na svakoj osobi koja radi selfie – to je ista stvar. Ako ikada imate osjećaj da neprestano gledate vlastito lice, to je zato što ga vjerojatno i gledate. Danas se vidimo na pozivima i FaceTime-u, pravimo reelse i TikTok videe te ih gledamo natrag prije objave, fotkamo desetine selfija prije nego što se odlučimo na “jedan”… Vlastiti odraz vreba nas u toliko mnogo situacija tijekom prosječnog dana, nije ni čudo da smo toliko opsjednuti svojim izgledom.

Koji je utjecaj stalne svijesti o vlastitom izgledu? Često gledanje svog lica ima zanimljiv učinak na našu psihu. Ono može pojačati samokritičnost i fiksaciju na fizički izgled. Postajemo osjetljivi na svaki kut i detalj, gubimo perspektivu, a bez zdravih granica, to može hraniti opsesiju vlastitim imidžem. Povremeno gledanje sebe je normalno, ali u prekomjernim količinama iskrivljuje samopercepciju. Što nam je činiti? Prepoznavanje tendencije ljudskog uma da se samoskrutinira može nam pomoći da prijeđemo s oštre kritike na pozitivniji unutarnji dijalog.

Utjecaj prekomjerne samoanalize možda se najbolje vidi u fenomenu poznatom kao ‘Zoom dismorfija’, koji je nastao tijekom lockdowna kada su svi bili prisiljeni gledati svoja lica cijeli dan putem Zooma (sjećate li se tog vremena i šoka od vlastitog odraza?). Istraživanja pokazuju da se tjelesni dismorfni poremećaj kod žena pogoršao tijekom pandemije upravo zbog online sastanaka. Osim toga, korištenje društvenih mreža i filtera dovelo je do dodatnog pogoršanja samopercepcije i mentalnog zdravlja. Rezultat je porast kozmetičkih zahvata, osobito među ženama nešto starije generacije koje su zapravo prvi put bile prisiljene detaljno gledati sebe – mlađi ljudi su već bili naviknuti na stalno analiziranje svojih lica zbog učestale upotrebe društvenih mreža.

Društvene mreže pomaknule su fokus na prioritiziranje naših vizualnih osobina iznad svega. Vizualna i virtualna kultura poremetile su naš osjećaj za sebe, s ‘unutarnjeg’ na ‘vanjski’. Fokus na tijela i slike promijenio je našu percepciju sebe. Naš izgled postao je ‘ono što jesmo’. Ovo je drastično različito od prethodnih generacija, gdje je identitet bio povezan s karakterom ili ulogom u društvu. Stoga ne treba čuditi što je danas izuzetno teško prestati analizirati i kritizirati vlastito lice.

Uz sve filtere i instant post-produkciju, lakše nam je vidjeti “kakvi bismo mogli biti”, a to dodatno komplicira stvari. Negdje uz (ovaj) put došli smo do toga da se naša “lica za ogledalo” sve više razlikuju od onih stvarnih, a to dovodi do ozbiljnog nesklada u tome kako sebe doživljavamo i beskrajne trke za idealom koji jednostavno nije moguće postići u stvarnom životu. Kao dio toga, beauty rutine često nam se prodaju kao čini ljubavi prema sebi – način da se opustimo, izrazimo i osjećamo samopouzdano. No, za mnoge žene, ti rituali postali su manje stvar radosti, a više obaveza. Stalna briga o izgledu, beskrajni pregovori, neprestano praćenje sebe, preplavljenost proizvodima, neprestani sadržaj o ljepoti i pritisak da ispunimo sve evoluirajuće standarde ostavili su mnoge žene iscrpljene. Dobrodošli u beauty burnout, fenomen u kojem potraga za savršenstvom ostavlja žene emotivno i fizički iscrpljenima, te financijski opterećenima.

Možda najvažnija promjena u kolektivnoj svijesti leži u tome da se lica i tijela danas doživljavaju kao nešto što se „stvara“, a ne kao „mjesta u kojima živimo“. Ona su, umjesto satova i torbi, postala pokazatelj društvene klase kojoj pripadamo, kao i aspiracija rodu kojem pripadamo (ili ne pripadamo). Izgled je presudan, a kada se jednom postigne željeni izgled, obavljeno je tek pola posla – sljedeći korak je neprekidno prikazivanje svijetu. I tako smo stigli do ere tzv. „maxxinga“: trenda maksimalnog unapređenja vlastitog izgleda. Danas TikTok diktira trendove u estetskoj kirurgiji, dok je za one malo “blaže” slučajeve postavljen znak jednakosti između njege i invazivnih tretmana u ordinacijama i klinikama. Prije nekog vremena postavila sam pitaje kvari li nam opsesivna njega kože kvalitetu života?.

Ljepota je oduvijek smatrana ženskim “poslom” – omalovažavana i devalvirana, dok je istovremeno hvaljena kao nužna obveza. Mi, kao žene, nismo inherentno ljepše ili više usmjerene na uljepšavanje od muškaraca, ali smo uvjetovane i ohrabrene da to budemo. Pritisak je osobito snažan za žene koje rade s ljudima ili one koje vode vlastite poslove, gdje se izgled često poistovjećuje s kompetencijama.

Kao djevojka s kovrčavom kosom, iz iskustva znam da je to istina, čak i kada je “samo kosa” u pitanju. Za početak, na Wikipediji postoji cijeli članak pod nazivom „Diskriminacija na temelju teksture kose“. HR studije i web stranice koje se ne bave “samo modom i kozmetikom”, već psihologijom i biznisom, preporučuju kandidatima da na razgovore za posao ne dolaze s neisfeniranom kosom jer im to ozbiljno smanjuje šanse da dobiju posao. Nevjerojatno je koliko moći ljudi pripisuju kovrčama, kao da su one posljedica nekih ludih moždanih valova koji su se preko kose probili na površinu i nikako im se ne smije vjerovati. Ovim putem se, s Bellatrix Lestrange, javno zahvaljujem što ulijevamo takav strah. Ok, ako ne baš strah, onda zagarantiranu neozbiljnost i nepouzdanost. Na vlastitoj koži sam iskusila i potpisujem: ljudi se u poslu potpuno drugačije ponašaju prema vama ako ste isfenirani (ozbiljni, odgovorni, bla bla) i ako niste (u tom slučaju automatski misle da ste asistent ili da ste gubitnik). Ne govorim o ljudima s kojima blisko surađujete i koji vas poznaju, ali pokušajte otići na neke pregovore i vidjet ćete o čemu govorim. A sve to vrijeme, znate da imate istu glavu na ramenima. Džabe.

Ne čudi da su mnogi u stanju beauty burnouta. Simptomi mogu uključivati umor od sadržaja na društvenim mrežama, donošenje rizičnih financijskih odluka zbog ljepote, osjećaj iscrpljenosti zbog još jednog beauty trenda, želju za isključenjem, ali i intenzivan osjećaj nesposobnosti da to postignete, preskakanje društvenih događanja jer je spremanje postalo obaveza, osjećaj panike prije posla ako izgled nije “savršeni”, kao i osjećaj anksioznosti, pretjerane samosvijesti, pa čak i depresije i želje da se ne napušta kuća.

Osjećaj je počeo sličiti na ludilo i zato… Odmaknite se od zrcala.

SAZNAJ VIŠE: