Da li je (baš sve) postalo laž? Naravno da nije, iako se sve više čini kako nam se svijetla budućnost ne smiješi. Ovaj put ću ostaviti lokalna i svjetska politička pitanja po strani, inspirirana naslovom članka na koji sam nedavno naišla: “Seksa li se još itko nakon večernje rutine njege od 12 koraka?” Njega kože koja je inspirirala taj članak je bizarna morning shed metoda. Koliko je zaista popularna kod nas, ne bih znala. Ali za jednu stvar sigurno znam – većina nas, svatko u svojoj mjeri, prihvatila je za životni moto: “Važno je kako izgleda, a ne što zapravo jest.” Primjerice, važno je da djevojka izgleda seksi, a ne ima li zapravo zadovoljavajući seksualni život i je li doista erotična. Kako činjenica da Gen Z upražnjava seks manje od bilo koje generacije prije njih ima veze s kompliciranim skincare trendovima? Itekako ima.
Ekstremna opsesija serumima i kremama svakako nije uzrok, već posljedica – ili bolje rečeno, manifestacija. Nije novost da nedostatak offline ljudske interakcije utječe na kvalitetu života u raznim aspektima. Barijere koje nas mogu “zaštititi” od nje rastu poput gljiva poslije kiše, a složeni, ponekad toksični self-care rituali samo su jedna od njih. Apsolutni šampion ove kategorije svakako je njega kože.
Nemam ništa protiv maksimalizma kao kategorije; naprotiv, vjerujem da je Alessandro Michele napravio solidan posao za Valentino. Ipak, kad je dnevna njega kože u pitanju, “više je više” najčešće je pogrešan izbor. Ako mi ne vjerujete, pitajte svakog dermatologa. Nebrojeni su slučajevi pogoršanja stanja kože zbog prekomjerne uporabe proizvoda. Ljudi nikako da shvate da je, baš kao i u seksu, važnije pronaći ono što im odgovara – proizvode i prakse kompatibilne s njihovom kožom – jer ono što odgovara drugima možda ne odgovara vama.
Toksični skincare rituali svuda su oko nas. Možda su manje vidljivi od filler fatigue ili tjelesne dismorfije, ali princip je sličan: gomilaj, redaj, stvaraj sebi tjeskobu ako preskočiš neki korak, drži se rituala čak i ako zapravo ne razumiješ njegovu svrhu. Kada takav ritual postane toksičan, gotovo zamjenjuje vjeru, baš kao što su pop ikone zamijenile duhovnost.
I da ne bude da prozivam samo Gen Z – toksičan skincare overload jednako je prisutan i kod starijih koji se grčevito trude izbrisati tragove godina s lica. Imam vijesti za njih: svijet se neće srušiti ako preskočite tretinoin ili losion s kiselinama dvije večeri za redom, baš kao što nećete dobiti pet kilograma ako povremeno pojedete junk food.
Ispravna rutina njege presudna je kako za zdravlje, tako i za izgled kože, ali ona podrazumijeva pažljivo odabrane proizvode i slobodu od pritiska. Cilj je da vam rutina pomogne postići realne rezultate, a ne da vas pretvori u robove nerealnih ideala.
Postoji nešto izrazito neerotično u smjeru kojim se kreće wellness i kultura ljepote: nitko više ne preskače svoju rutinu njege kože jer jednostavno želi prespavati u nečijem zagrljaju. Umjesto toga, odlazimo u krevet s ustima zalijepljenima trakom, izbjegavamo prespavati kod partnera da nas ne bi vidjeli bez šminke. Beauty kultura može izazvati opsjednutost vlastitim izgledom u svakom trenutku; istraživanja pokazuju da žene ometene mislima o svom izgledu tijekom seksa mogu iskusiti manju seksualnu zadovoljštinu i manje konzistentne orgazme.
Možda nije iznenađenje što smo u seksualnoj recesiji kada nas industrija ljepote potiče na težnju za nerealnim, nehumanim idealima. Nije ni čudno kada sve postaje sterilno, kliničko i nestvarno. Što je erotično u glazed donut skin ili clean girl estetici? Današnja kultura ljepote potiče žene prvenstveno da daju prednost estetici nad erotikom – da izgledaju seksi, umjesto da se osjećaju seksi.
Opsesivno težimo savršenstvu, a neki od nas su internalizirali ideju da nisu vrijedni ljubavi dok ne postignu proizvoljan (i nemoguće održiv) standard ljepote. Za mnoge žene, osobito, postajanje lijepom percipira se kao važnije od samog seksa i zaljubljivanja, ali samo zato što je ljepota predstavljena kao portal za seks i ljubav, kao neizostavan dio tog procesa. Na taj način, potraga za ljepotom postaje pogrešno usmjerena potraga za kvalitetnim životom.
Ne mogu se oteti dojmu da je ogroman dio erotske privlačnosti u autentičnosti, a ne savršenoj ljepoti. “Savršeni muškarci” me uopće ne privlače; njihov utjecaj na mene je jednak utjecaju Ikea vaze – kad netko izgleda standardizirano savršeno, teško se povezujem s njim. Poražavajuće je – neka me netko ispravi ako griješim – da više nitko ne želi biti objekt žudnje. “Sve to radim za sebe! To je self-care!” postao je kliše među onima koji su skliznuli u toksičnost.
I neka me se ostave oni koji i dalje tvrde da je trošenje velikih svota novca na zaustavljanje starenja kože feministički ili osnažujući čin. Naprotiv, ta je ideja očito iluzija. Prava istina je da opsesija izgledom raste paralelno s nezdravim individualizmom i samooptimizacijom. Nije dovoljno što društvo povijesno objektivizira žene; sada to činimo i same sebi kroz opsesivne rutine njege.
Onima koji su zapeli u tom začaranom krugu toplo preporučujem skin fasting (ne, svijet se neće srušiti) i, ako je potrebno, dobrog terapeuta.
