Jeste li čuli za “maxxing”? Ja jesam, relativno nedavno, ali ne mogu reći da su me trendovi koje uključuje iznenadili. Način na koji doživljavamo tijelo, i vlastito i tuđe, posljednjih se godina značajno promijenio. Nove medicinske procedure, koje smo nekada mogli vidjeti samo u SF filmovima, danas su dio „menija“ svake ozbiljnije privatne klinike gdje god su stvari regulirane zakonom – a često i tamo gdje nisu, kao što je slučaj s off label uporabom Ozempica. Tome se pridružuju i društveni fenomeni koji tijelo promatraju kao trend (j…te se, devedesete), pa sve do selfie i TikTok dismorfije. Shvaćanje da je naše tijelo biološki organizam sa svojim ograničenjima mnogima je postalo neprihvatljivo. Društvene mreže postavljaju nova pravila o tome što znači biti prisutan, saslušan i viđen, a ljudsko tijelo postalo je bojno polje na kojem se vodi rat.
Možda najvažnija promjena u kolektivnoj svijesti leži u tome da se tijela danas doživljavaju kao nešto što se „stvara“, a ne kao „mjesta u kojima živimo“ i koja treba samo dotjerati, oprati, namirisati i odjenuti. Ona su, umjesto satova i torbi, postala pokazatelj društvene klase kojoj pripadamo, kao i aspiracija rodu kojem pripadamo (ili ne pripadamo). Izgled je presudan, a kada se jednom postigne željeni izgled, obavljeno je tek pola posla – sljedeći korak je neprekidno prikazivanje svijetu. Nažalost, mnogi tinejdžeri i odrasli oblikuju svoj izgled prema broju lajkova, a dovoljno lajkova da bi se osjećali zadovoljno rijetko kad uspiju postići.
I tako smo stigli do ere tzv. „maxxinga“. Nekada ograničen na internetske forume, izraz “looksmaxxing” jasan je već u samom nazivu: maksimalno unapređenje vlastitog izgleda. Danas je “maxxing” svemir podijeljen na “softmaxxing” (promjene načina života poput bolje prehrane, vježbanja, korištenja gua sha ili hidratantne kreme) i “hardmaxxing” (ekstremnije metode poput uzimanja steroida ili estetske kirurgije).
Ali tu priča ne završava – ova godina donijela je bizaran i sve veći broj hiper-specifičnih maxxing trendova. Ispijanje šest banana uz kokosovu vodu? To je “potassiummaxxing”. Fotografiranje iz visokog kuta? “Anglemaxxing”. Dosljednost u njezi kože je “skincaremaxxing”, odlazak u teretanu je “gymmaxxing”, dobivanje preplanulog tena je “sunmaxxing” (molim vas, nemojte!), a ako pijete puno vode, to je “watermaxxing”.
Dakle, rad i disciplina. Skrivena (ali snažna i jedina) poruka je da je to kako izgledamo isključivo „rezultat rada“. Čijeg i kakvog rada, postaje manje važno. Kako se ne zapitati kako smo došli do toga da je taj „rad“ – bilo da je postignut kirurgijom, šminkom ili filterima – postao toliko (i jedino) poželjan?
Tijela su, naravno, oduvijek oblikovana u skladu s društvenim i kulturološkim momentom, tu nema rasprave. Način na koji govorimo, nosimo li naušnice, hrana koju jedemo – sve to čini dio istog mozaika. Način na koji prezentiramo svoje tijelo postao je svojevrsna osobna karta koju pokazujemo društvu, a ono je, sa svoje strane, tumači kroz ekonomski i društveni kontekst. Ekstremne promjene kojima ljudi danas podvrgavaju svoja tijela zapravo izazivaju cijeli koncept klase, rase, a u novije vrijeme i nekih bioloških odrednica. Ne bi nas trebalo čuditi što ovaj trend ide ruku pod ruku s globalizmom, no zabrinjavajuće je koliko je globalizam prihvatio površinsko brisanje ustaljenih društvenih odrednica. Jer, da se ne zavaravamo, i dalje smo samo i isključivo na površini. Lažno brisanje ekonomskih razlika inzistiranjem na „željenom fizičkom modelu“ nikada nije niti će ikada riješiti suštinska pitanja. Štoviše, dovelo je do toga da je izgled lica ili tijela postao pokazatelj klase – i da se čini kako su bogataši, barem naizgled, postali alergični na žvakanje.
Na primjer, odluka o “looksmaxxanju” kako bi se izgledalo ženstvenije ili muževnije dodatno učvršćuje binarne norme ljepote koje isključuju sve one koji ne pripadaju tim okvirima, stvarajući još jedan priručnik kojem se ljudi moraju prilagoditi kako bi se uklopili.
Unutar uobičajenih praksi ljepote utkane su i mnoge zabrinjavajuće maxxing ideje. Tu je “testosteronemaxxing”, gdje mladi muški influenceri promoviraju terapiju zamjene testosterona kako bi “izgradili mišićnu masu”; starvemaxxing, sadržaj koji glorificira poremećaje u prehrani; i “heightmaxxing”, pokušaji povećanja visine. Sve češći su i online tečajevi koji nude upute o tome kako “ovladati umjetnošću estetiziranja lica”.
A ipak, čak i kada živimo svoj idealni (ali prvenstveno stresan) online život, ne možemo pobjeći vlastitom fizičkom tijelu. Sam spektar poremećaja vezanih uz tijelo – poremećaji prehrane, samoozljeđivanje, strah od starenja i mnogi drugi – može se promatrati kao želja pojedinca da dostigne tijelo u kojem će se osjećati dobro i osloboditi se srama povezanog s vlastitim postojećim tijelom.
Poremećaji i anksioznost vezani uz tijelo jednako su stvarni kao i emocionalna anksioznost, i neophodno je da društvo to prizna.
Da stvari budu još ozbiljnije, iskrivljena stvarnost u kojoj većina nas živi programira nas na neuspjeh kada je riječ o tijelu. U svijetu koji postoji samo virtualno, vrijednost se crpi iz vanjskih izvora, a ozloglašeni citat britanskog umjetnika i pisca Johna Bergera da „žene promatraju same sebe dok ih netko gleda“ danas vrijedi za sve, neovisno o spolu. Naš osjećaj vlastitog identiteta sve više ovisi o tome koliko se pažljivo konstruirana slika koju nudimo svijetu na lajkanje zaista tom svijetu dopadne.
S obzirom na sve to, ciljevi postaju sve viši i viši, praktično nedostižni. Više nije važan konkretan oblik tijela – svaki tip ima svoju grupu obožavatelja. Naći ćete one koji veličaju pro ana ili pro mia estetiku, baletnu građu, siluetu sestara Kardashian… sve prolazi. Ono što je važno jest način na koji se cilj postiže, a to je doslovno vajanje. U teretani, baletnoj dvorani ili na kirurškom stolu, nije bitno. Bitno je jedino da je tijelo pod apsolutnom kontrolom i disciplinom tijekom svog puta do toga da se dopadne drugima. Današnja kultura je voajer koji promatra dok, u prostoriji punoj ogledala, optimizirate i vajate svoje tijelo dok ne postane „najbolja verzija sebe“.
U svojoj osnovi, filozofija „biti najbolja verzija sebe“ i težnja ka optimalnom zdravlju i kondiciji svakako je pozitivan cilj. Mnogo zadovoljstva leži u napretku, a vježbanje donosi brojne benefite koji nisu vezani isključivo uz izgled. Nažalost, u trenutnoj društvenoj situaciji, gdje se discipliniranje tijela vrednuje više nego bilo što drugo, sami smo sebi postavili prepreke na putu ka uspjehu. Ako se ne uklapate u standarde, neverbalna poruka je da ste nemarni, a lako možete osjetiti potrebu da se zbog toga kaznite na razne načine.
Kontrola nad vlastitim tijelom nije jednostavna stvar, čak i kada zanemarimo činjenicu da apsolutna kontrola nad njim nije ni moguća.
Mentalitet koji nas tjera da se „popravljamo“ 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, dovodi do toga da se konstantno osjećamo nedovoljno dobrima. Društveni pritisak da tijelo mora izgledati savršeno samo dodatno potiče anksioznost vezanu za vlastiti izgled, pretvarajući je u novi standard.
Ono što je iznimno važno jest shvatiti i prihvatiti da su sve anksioznosti vezane za naše tijelo, u svojoj suštini, zapravo naše emocionalne anksioznosti. Tek kada to osvijestimo, možemo zastati na trenutak i pozabaviti se njima na pravi način.
