Svako malo pojavi se neka (starija) poznata osoba s potpuno novim licem. Daljnji tijek priče svima je dobro poznat: društvene mreže bruje, ljudi kritiziraju (žene, nažalost, prednjače), razni doktori iznose svoje teorije o tome “što je moglo biti rađeno”, a poznata osoba u pitanju se brani – često apsurdnim izjavama. Ne bih ulazila u nedavni glow-up Donatelle Versace, ali uzmimo za primjer Lindsay Lohan i njeno “novo lice” od prije nekoliko tjedana. Očekivano, uslijedila je izjava za magazin u kojem glumica objašnjava da iza transformacije stoji… wait for it… skincare. Konkretno, hladni oblog s ručnikom svako jutro, Avene Redness Solution i Recovery Cream istog brenda. Tek kasnije u tekstu, gotovo kao nebitnu stvar, Lindsay usput spominje da ide na tretmane kao što je Morpheus, IPL i laser, dok je o potencijalnim kirurškim zahvatima ostala potpuno nijema.
Realno, ipak bolje od Jennifer Lopez i njenog nesretnog izbora riječi „nisam vam ja od tih“ (što koriste botoks) kada je odlučila promovirati svoje kreme s čudotvornim maslinovim uljem. Ok, ništa iznenađujuće – valjda smo prerasli upiranje prstom ili očekivanja da dive budu samo „obični ljudi“. One to nisu, čak i kada tvrde da su Jenny from the block, i to je sasvim u redu.
No, da se vratimo na Lindsay. Mnogi stručnjaci ističu da iza njene transformacije stoji izuzetno duga lista procedura. O kirurgiji – bez koje mi ovakav glow-up također djeluje nemoguć – ne bih ovom prilikom. Sama Lohan o tome ne govori, isto kao što ne spominje ni filere i botoks. Sve ovo pišem isključivo zbog onoga što jeste izjavila – tj. zbog procedura koje je priznala da koristi, a zatim ih sve nonšalantno svrstala u kategoriju „njega kože“.
Da se razumijemo, Morpheus i laseri daju rezultate kakve nijedna krema na svijetu ne može postići – Isto kao što vam nikakav stick za konturiranje ne može pružiti rezultate buccal fat operacije. Ako vam netko kaže da su iglice koje prodru duboko u kožu, do dubine od 8 mm, ili “ljuštenje kože” nakon kojeg su vam potrebni dani, ako ne i tjedni oporavka (na primjer, za CO2 laser), neinvazivne procedure – zamislite se. Ovo nisu neinvazivne procedure. Točka. Za neke od njih čak je potrebna sedacija zbog boli koju izazivaju. Now read this again.
Ova lingvistička varka – gdje se veći estetski zahvati umanjujug ili preoblikuju kao jednostavna njega kože – odražava rastući trend koji iskreno zabrinjava. Jezik oko kozmetičkih postupaka doživio je suptilnu, ali značajnu promjenu, s terminima poput “poboljšanja” i “balansiranja” koji zamjenjuju direktnije izraze za kirurške intervencije. U isto vrijeme, sve invazivniji postupci sve se češće svrstavaju pod bezazleni pojam “njege kože”. To odražava širi društveni trend u kojem se estetski zahvati sve češće predstavljaju kao dio šire rutine, a ne kao manje ili više drastične mjere za promjenu izgleda.
Semantička evolucija nije slučajna. Kada se tretmani koji uključuju kremu za anesteziju i desetine igala koje probijaju kožu reklamiraju kao “neinvazivni”, svjedočimo namjernom zamagljivanju stvarnosti. Beauty industrija usavršila je umjetnost prikazivanja dramatičnih intervencija kao nježnih i pristupačnih, poput dnevnog nanošenja seruma s aktivnim sastojcima.
Na društvenim mrežama ovaj fenomen svakodnevno nam se servira. Na primjer, postovi o “balansiranju crta lica bez plastične kirurgije” često otkrivaju da su rezultati postignuti (pre)velikim količinama filera. Fotografije prije i poslije su impresivne, ali sam proces – bol, oporavak i, naravno, troškovi – ostaju pažljivo skriveni. Transformacija izgleda gotovo magično i doprinosi stvaranju opasne mitologije o brzim i lakim rješenjima, koju prezirem. Poseban dio ovoga je i svjesno manipuliranje s “prije i poslije” fotografijama, ali ta tema zaslužuje zaseban tekst.
Odbijanje priznavanja estetskih zahvata stvara posebno podmukli ciklus kada se spoji s celebrity preporukama i partnerstvima. Kada skupu hidratantnu kremu promovira osoba koja je potajno imala facelifting ili kada influencerica svoje pune usne pripisuje novom setu za usne dok prikriva tretmane filerima, postavljaju se nedostižni standardi za sve “obične ljude”.
Namjerno zamagljivanje granica između njege kože i invazivnijih postupaka pripada potencijalno vrlo opasnoj grupi i ne pokazuje znakove usporavanja. Čini se da je preko noći sve – od faceliftinga do lasera i botoksa – postalo dio njege kože. Krajnji rezultat je sustav koji implicira da biti obična žena jednostavno nije dovoljno i da bi, na neki način, trebala učiniti sve da to prikrije. Ovo, pri tom, ne samo da nadilazi shaming onih koji koriste različite procedure, već jasno naglašava pretpostavku da smo svi mi koji to gledamo i slušamo – kolektivno i demokratski – budale.
