Iskreno, bilo mi je teško napisati ovaj tekst. Iako živim u Londonu nešto manje od pola godine, i dalje se osjećam kao da sam tek došla. Osjećaj nije negativan, dapače. London je grad koji se mijenja iz tjedna u tjedan i onda kad pomislite da ste vidjeli sve sto se ima vidjeti, u Sohou iskoči kakav novi pop up bar specijaliziran samo za tekilu, Jacquemus otvori 24/7 pop up instalaciju i trgovinu na svega nekoliko dana u Selfridgesu i dok pijuckate jutarnju kavu istovremeno kupujete karte za još jedan glazbeni festival u svibnju sa sjajnim line upom… Valjda je to i razlog zašto je London tako prokleto neodoljiv – on je melting point raznih kultura, industrija i talenata i manifestira se kao kameleona koji uvjerljivo mijenja boje u korak s vremenom.
No jedan od ključnih razloga zašto me London oduševio je poslovna kultura. Nemoguće je živjeti u ovom gradu i ne inspirirati se milijunima vršnjaka koji su ovdje kako bi ostvarili svoje snove, na nimalo pretenciozan način. Iako sam imala priliku već jedanput živjeti u inozemstvu, točnije u Španjolskoj, život u Londonu pokazao se, bas s poslovne strane, čistim pogotkom. Stoga se najčešće susrećem s pitanjima prijatelja, obitelji i poznanika o tome kako sam pronašla posao u Londonu.
Mogla bih napisati podužu ispovijest o svim razlozima selidbe, ali ukratko – bila je to najbolja privatna i poslovna odluka i danas apsolutno logičan slijed događaja. Iako nikada nisam planirala preseliti u dvadesetima u London već u Pariz i tamo pustiti svoje korijenje, jedan fatalni dejt s još fatalnijim Britancem preusmjerio je moju životnu putanju. No znate onu “čovjek radi planove, a Bog se smije”? Jednako kako nisam mogla predvidjeti ljubav i vezu, nisam ni ovu pandemiju koja je naprasno promijenila sve što smo ikada znali o svijetu. A zašto spominjem vraga sad kad nam se čini da smo ga se napokon riješili? Jer mi je u posljednje tri godine postalo jasno kako je London grad u kojem želim živjeti i raditi, barem na koju minutu…
Vjerojatno najpopularnije pitanje s kojim se susrećemo je novonastali problem vize. Kako je Velika Britanija s početkom ove godine i službeno napustila Europsku uniju, za sve one koji bi se odvažili na isti korak kao i ja, moraju prvo osigurati pravo dolaska, ostanka i rada u UK-u. Nažalost za sve radoznale, a srećom za mene, moja odluka o preseljenju pala je daleko prije toga pa sam dozvolu za rad i život u Londonu zatražila sam i dobila još prije dvije godine te odlučila da ću službeno preseliti do kraja 2021. godine. Ono što je jasno jest da je danas taj proces zahtjevniji i stroži, no Ujedinjeno Kraljevstvo odnosno London strancima definitivno nije zatvorio vrata, dapače.
Iako rijetke, posljedice pandemije poput promjene u načinu poslovanja i poslovnom bontonu nisu nimalo neprimjetne. ‘Remote’ rad odnosno rad od doma postao je svakodnevica za mnoge čak i nakon sve očiglednijeg kraja pandemije. London je po tome izrazito specifičan budući da vodi u svjetskom prosjeku zaposlenika koji i dalje rade primarno od doma. I sama sam dio tog prosjeka budući da radim za američku kompaniju koja je u punom smislu obgrlila hibridan način rada pa tako mogu birati hoću li svoje dnevne zadatke obavljati iz ureda ili udobnosti vlastitog doma. Velika je to stvar kad znate da posao možete dobiti i obavljati ga s gotovo bilo kojeg kraja svijeta. Stoga, potraga van granica vlastite države ne mora biti nemoguća misija – za poslodavca kojemu je kvalitetan radnik prijeko potreban i to zna cijeniti, remote rad na puno radno vrijeme ili hibrid nije nikakva prepreka. Sukladno tome, svakome bih savjetovala da se prijavljujete na poslove za koje vjerujete da bi bili odličan ‘fit’ jer je dovoljno uvjeriti poslodavca da ste baš vi njegov novi član tima kako bi se za vas zauzela tvrtka koja će učiniti sve u svojoj moći da vam omogući dobivanje dozvole za rad.
Što me dovodi do sljedećeg – potraga za poslom u jednoj od najpoželjnijih metropola istovremeno je nevjerojatno uzbudljiv ali i mukotrpan zadatak za koji se morate naoružati s puno strpljenja. Iako su me prijatelji i obitelj upozorili kako potraga za poslom u gradu poput Londona može ponekad potrajati i do šest mjeseci, ponosno mogu reći kako sam prvi ugovor o radu potpisala nakon nešto više od dva mjeseca potrage za poslom, ali tome je prethodio dugi proces intervjuiranja, sređivanja papirologije i usklađivanja tajminga s novim timom. Ipak, konkurencija je visoka, ma ogromna. Nije neobično da se na jedan oglas za posao javi i do desetak tisuća kandidata koje dijele samo nijanse. Sugerirala bih svakome da se prijavljuju samo na poslove koje zaista žele raditi i da svoj životopis i motivacijsko pismo iznova prilagođavaju svakom oglasu za posao. Velika je vjerojatnost da će vašu prijavu prvo ‘pročitati’ robot (ATS sustav) a po prolazu, dospjeti u ruke nekog od predstavnika ljudskih resursa i tek onda menadžera koji će odlučiti hoće li vas zaposliti. Pripremite se na neizvjesnost, na odgovaranje na mailove, na ‘seen’ i trenirajte strpljenje.
Jer onog trenutka kad i primite poziv na intervju i nakon nekoliko krugova prihvatite ponudu, svaki novi korak u karijeri postaje opipljivo lakšim. Svijet se suočava s manjkom kvalificiranih radnika, posebice London u kojem posla zaista ne nedostaje stoga nije neobično da čujete kako se poslovi ovdje mijenjaju i do dva puta godišnje, a sve ovisi o novoj ponudi koja je nerijetko primamljivija od one stare.
To se sjajno odražava i na poslovnu atmosferu jer je osvježavajuće pronaći se u sredini u kojoj predanost radu i kompaniji iskreno cijeni. Istina, nisam ovdje dovoljno dugo da bih mogla generalizirati, ali iz vlastitog iskustva i po pričama prijatelja koji su ovdje cijeli život, došli za vrijeme studija ili se preselili s već nekim radnim iskustvom, London je grad u kojem se poslovni uspjesi onih koji su spremni truditi se maksimalno nižu kao na brzoj traci.
Nije to do grada, nego do mentaliteta ljudi. Otkako sam se pridružila kompaniji za koju radim, na vlastitoj koži sam osjetila što znači raditi za visoko uređeni korporativni sustav, zašto je ključno imati šefa koji se standardno ne razbacuje terminom “menadžer” i koji zna upravljati timom te iz njega izvući ono najbolje te kolege za koje je vaš uspjeh i njihov uspjeh. Naravno, hvala Bogu pa takvih ima i u Hrvatskoj, no ključna razlika koja je itekako jasna jest poslovanje unutar zadanih pravnih okvira i stalno poticanje radnika, financijskim i drugim benefitima, da na kraju svakog dana. Primjera rada – usklađivanje visine plaće radi inflacije nije “još jedno bezobrazno pitanje radnika” nego očekivani potez poslodavca, a razgovori o povišicama i drugim benefitima vode se neovisno o tome.
Takve sitnice a zapravo velike stvari itekako utječu na mentalitet radnika. Druženje nakon posla na ‘happy houru’ u obližnjem pubu ili baru tipičan je dio londonske poslovne kulture. Networking je ovdje izrazito bitan pa tako nerijetko o novim poslovnim prilika saznajete dok simultano nazdravljate još jednom rundom pive. Jasno je da je ‘hustle’ kultura ovdje je itekako prisutna, posebice ako se bavite financijama i sličnim poslovima. Zbog atmosfere grada i već spomenutog mentaliteta ljudi, mnogi nakon radnog vremena pronalaze i vrijeme za hobije koje pokušavaju pretvoriti u punokrvni posao. Da, lako je upasti u klopku i povesti se mantrom ‘samo još jedna projekt, jedan klijent, jedna kampanja i jedan profit”, no moram priznati kako u tom slučaju ne vidim razliku u usporedbi života u Hrvatskoj ili Španjolskoj. U Londonu je to samo pod povećanim ogledalom zbog količine radne snage unutar nekih od najpoželjnijih industrija.
Stoga je moj treći savjet da prvo otkrijte što volite raditi i u čemu istinski uživate. Ne morate odseliti u London da biste to ostvarili svoje snove, dapače. No u gradu od 9 milijuna ljudi, oni pojedinci koji vjeruju u svoj rad i talent i spremni su za isti spakirati kofer i život, nerijetko se u vlastitu domovinu vraćaju u želji i nadi da stečeno znanje prenesu drugima. Zato je važno znati iz kojeg razloga želite napustiti sve što vam je poznato jer ruku na srce, nije uvijek jednostavno i lako, ali se na kraju dana vrati duplo.
