Nekad mi se dogodi da vidim naslov koji me oduševi (češće se iznerviram, ali to je druga priča) i onda osjetim dvije stvari: malo me sram što se sama nisam sjetila iste teme i znam da bih imala štošta napisati na istu. Upravo tako sam došla do toga da pišem ovaj tekst o možda najvećem tihom trendu kada su profesionalni tretmani beauty industrije u pitanju: gotovo svaka procedura zahtijeva neki drugi tretman.
Princip je poznat svakome tko je ikada išao izvući pramenove. Ma koliko vam je početna ideja “malo posvijetliti kosu kao da je bila na suncu”, nakon nekog vremena završit ćete plavi. Blonde blindness is real. To je zabavno, pogotovo na početku, ali u jednom trenutku prelazi u svojevrsnu opsesiju. Boja nikada nije dovoljno svijetla, uvijek vidite proklete žute tonove i za to krivite sve i svakoga na svijetu, od frizera preko šampona pa sve do vode kojom perete kosu. Ono što bi trebalo biti odlazak frizeru i, u krajnjoj liniji, zadovoljstvo, pretvara se u svakodnevnu utrku u kojoj se redaju tretmani za intenzivnu hidrataciju i jačanje vlasi, ljubičasti šamponi kod kuće i toneri u salonu, kupovina tuša koji u sebi ima filter (često prije nego što to napravite za slavinu s koje pijete vodu). Been there, done that.

E, sad to sve zamislite u kontekstu profesionalnih tretmana i intervencija. Najprofitabilniji trend u beauty industriji trenutno nije čelo bez bora ili laser, već “tretman nakon tretmana”. Ovo je boom nuspojava: sve veći dio industrije posvećen je ispravljanju, pojačavanju ili ublažavanju učinaka drugih tretmana i intervencija. Kategorija after-care pojela je glavni događaj; njega nakon, bilo da se radi o planu popravka ili boostanju rezultata, često košta više – u novcu, vremenu i količini misli koje na to trošimo – nego prvotno “poboljšanje”.
Otkako sam ga otkrila u vrijeme korone, opsjednuta sam radom dr. Stevena Harrisa i kod njega sam prvi put vidjela objave posvećene ispravljanju tuđih ruku djela. Sada su posvuda. U njegovom slučaju radi se o ispravljanju migracije filera i rješavanju natečenosti, što zahtijeva otapanje filera pa zatim ponovno injektiranje “na bolji način”. To, naravno, nije sve – proizvodi za obnovu kožne barijere nakon agresivnih skincare aktivnih sastojaka i lasera u stalnom su porastu, baš kao i tretmani za uklanjanje ožiljaka, kako u svakodnevnom životu, tako i nakon kirurških zahvata. Stigli smo do paradoksa u kojem nam Kim K prodaje kompresijsku opremu za poslije operacija kao svakodnevnu nužnost.
Dugoročni podaci o sigurnosti učinaka raznih popularnih anti-ageing tretmana često ne postoje, pa čak ni botoks nije iznimka. Zato imamo Gen Z koja izgleda starije od milenijalaca. Poseban je problem kod onih koji su započeli s botoksom sa 23 ili 24 godine i nikada nisu dopustili da njihov frontalis mišić funkcionira. Nijedan filer ni krema neće popraviti dugoročno zanemarivanje normalne fiziologije. Oni će ući u srednje godine s potpuno izravnanim čelom. Koža im je glatka, ali iscrpljena, a prirodna mimika i elastičnost tkiva, osobito u gornjem dijelu lica, izgubljena. Dakle, preranom i prekomjernom upotrebom botoksa samo se stvara još jedna potreba za nekom drugom vrstom estetske procedure kako bi se to ispravilo.
Rezultat? Serije tretmana raznim laserima, ultrazvučno zatezanje kože i biostimulacijske injekcije, osmišljene ne toliko da poboljšaju kvalitetu kože, koliko da lice ponovno izgleda prirodno i funkcionalno. Tanka je linija, pretjerivanje je često, a znamo da razliku između otrova i lijeka čini doza. Isto je i s tretmanima.

Boom nuspojava seže dalje od estetike lica. Ništa bolje ne ilustrira ekonomiju naknadnih učinaka od širenja GLP-1 lijekova za mršavljenje. One su povećale dostupnost (u teoriji medicinski) vođenog mršavljenja, ali nagli gubitak masnoće može izazvati niz nuspojava – od opadanja kose koje liječnici povezuju s deficitom nutrijenata i iznenadnim metaboličkim šokom, pa sve do promjena u elastičnosti kože kada gubitak težine prijeđe 20 posto. Tu na scenu stupaju i kirurške i nekirurške metode “popravka”. Ironično je da, pri tom, problem nije u samom lijeku, već u izostanku inteligentnog plana koji tijekom brzog gubitka težine čuva mišićnu masu, unos proteina i mikronutrijenata.
Ovo slaganje i gomilanje nuspojava prisutno je posvuda i radi se o pažljivom balansu između “idealne” ljepote i potpunog burnouta. Ideal je postao pokretna meta u kojoj se održavanje pretvara u ciklus resetiranja, obnavljanja i ponavljanja. Ironija je da sve to košta više od “originalne intervencije”. I zato – pamet u glavu: ne morate od svijetlosmeđih pramenova postati uspaničena plavuša.