Je li sloboda unutar veze samo lijepo upakirana emocionalna udaljenost?

Koliko je slobode zdravo u vezi? O tome kada vlastiti životi, prostor i neovisnost pomažu odnosu, a kada se pretvaraju u emocionalnu udaljenost
20.08.2026.
IMAGE SOURCE: Pinterest
emocionalna udaljenost
RECOMMENDED

Dolazi li L na ručak? Zadržao se na afteru, znaš njega. Gdje je M danas? Vani je s frendovima. Ide i S s nama na more? Ne, otišla je na hajk s frendicama. D kuha ručak danas? Ne, ne, zadnjih mjesec dana radi i vikendom. I još stotina sličnih frazi koje sam rabila ili čula kroz život u svojim ili tuđim vezama. Zadržati vlastiti život (i još važnije, sebe) u odnosima je vještina koja zvuči zdravo, zrelo i poželjno. Ali što kad naučimo biti toliko “samostalni” da smo zaboravili kako biti zajedno? Ili ako je ta sloboda samo emocionalna udaljenost. Mhm.

Imati svoj život nije problem

Ja sam prva koja ne krati svoj život i prostor radi nekoga, ali zato vrlo brzo uključujem osobu u njega. Preslagivanje obaveza prioritetno – apsolutno da, preskakanje “jer nam je to jedina šansa da se ovaj tjedan vidimo” – nikad u životu. Potvrđeno mi je da su to prve zamke (možda nesvjesnog, ali manipulativnog) natezanja, a onda i iskorištavanje tolerancije jer, zamislite, netko radi u smjenama, ima više “ozbiljnih” obaveza i jednostavno manje slobodnog vremena.

Ja ću vam reći da ništa od toga nije dovoljno dobar izgovor kad netko želi aktivno biti dio vašeg života. A vi vidite što ćete s tim.

Vodim se time da svi imamo izgrađen život koji uključuje obitelj, prijatelje, posao, interese, hobije. I posve mi je normalno da u partnerstvu ne radimo sve zajedno, jer taj isti partner koliko god nam bio važan i turbo voljen, nije jedini izvor društva, zabave i ispunjenja. Fokus na jednu osobu u većini slučajeva završi dugoročno tragično jer to jednostavno nije prirodno. Osim kod onih kojima je baš to jedino prirodno.

Čekati nekoga da završi s poslom i odluči kako ćete provesti ostatak dana ne zvuči baš seksi. Živjeti u neizvjesnosti do vikenda dok ne sjednete zajedno u auto i uputite se na izlet, joj meni se odmah ide na wc. Jedna osoba je na čekanju, tj. njezin život je na čekanju i ne vidim kako to može biti ok. Stoga valja ne zaboraviti da vlastiti interesi, osim što čuvaju naš identitet, ostavljaju nam prostora za rast i za zrak, haha.

Slobodni smo, ali znamo li gdje je onaj drugi?

Sloboda je privlačna stvar ako je iskreno nosite u sebi jer nema potrebu za gušenjem ili kontrolom drugih. Kad sam spomenula kontrolu, čujem da je i kod nas dosta popularno “trackanje” partnera putem aplikacija, pa se kao Rabuzinova kći pitam tko su oni koji su tome rekli – da, trackaj me. (Ovo zvuči seksi samo ako se radi o nečem drugom.)

Platforma Life360 navodi da 12,5 milijuna njihovih korisnika čine partneri/supružnici bez djece, što znači da ova aplikacija više ne služi samo pitanju gdje je moje dijete, već i gdje je moja druga beba. Maybe the Dingo ate your baby.

S jedne strane imamo kulturu “svatko ima svoj život”, a s druge tehnologiju koja nam omogućuje da u svakom trenutku znamo gdje je osoba s kojom trenutačno dijelimo život. Hvala i doviđenja, u životu sam se najbrže izvještila okrenuti na peti.

Kad paralelni životi postanu samo dva odvojena života

Zadržimo se na tome da imamo svoje živote, ali imamo i taj zajednički koji s vremenom može i naglo osiromašiti. Svatko ima svoje planove, ali ponekad sleti ono pitanje: kada smo zadnji put nešto stvarno zajedno doživjeli? Kad smo ono bili zajedno “mi”? I gdje je onda ta granica kad sloboda prestaje biti bliskost?

A iza te granice kreće šleper zahtjevnih pitanja na koja u tim situacijama nemamo pojma što odgovoriti. Dijelimo li još uvijek s istim uzbuđenjem važne stvari koje nam se događaju ili nekad malo zaboravimo, postoji li iskreni interes za partnerov unutarnji svijet ili ne želimo ni taknuti u to, radujemo li se još uvijek zajedničkim iskustvima ili su ona još jedna stvar na popisu za tjedan/mjesec, tražimo li jedno drugo kad nam se događa nešto važno i postoji li i dalje onaj osjećaj da smo to “mi”.

Često zajebano. Ali mislim da granicu postavljamo isključivo mi. Samo ponekad, kad smo nazvali stvari zdravim granicama, slobodom ili prostorom, možda smo prestali očekivati bliskost. Pročitajmo opet.

Paralelno nije nužno loše

Uvjerenja sam da paralelni životi zapravo pomažu dugim vezama da opstanu: ne gušimo se, ne moramo dijeliti svaki interes, možemo putovati bez partnera i vratiti se super ispunjeni iz svojih malih svjetova. Problem je kad između tih paralelnih života više nema mostova. Kad se situacija obrne na način kao da više nemamo apsolutno ništa zajedničko, a imali smo toliko toga. Pogotovo pri upoznavanju, kada je sve bilo: da, da, i ja isto više volim sushi.

Možemo imati potpuno svoj život i biti duboko povezani s partnerom. Ne treba nam više slobode, samo nam treba više nas. Zato valjda i postoje balansi koje će morati svatko za sebe ustanoviti kao i dokučiti aktiviramo li paralelne živote kad se već stvar raspada ili ih njegujemo od početka. Pa, sretno svima.

SAZNAJ VIŠE: