Jedno kratko i jednostavno pitanje: Kada je bio posljednji put da niste radili ništa? Kad kažemo ništa, to stvarno i mislimo – trenuci u kojima iako sjedite zavaljeni u fotelji ne skrolate, ležite, ali ne razmišljate, bivate sami sa sobom, ali bez unutrašnjih monologa? Znamo. I mi isto.
Treba li se za to zahvaliti hustle kulturi, sveprožimajućoj tehnološkoj mašini i činjenici da se više ne znamo dosađivati, strahu od propuštanja, krivice uslijed “gubljenja vremena” ili zbirnom vrtlogu stvari? Možda “kome” i nije tako važno. Važnije je da se podsjetimo ljepote slobodnog vremena, onog najužasnijeg dosađivanja, doslovce gledanja u jednu točku na zidu, bez vraćanja pogleda na ekran u ruci. Tog nijemog vala na kojem su nekada kada nismo bili robovi svoje podijeljene pažnje nastajale najinovatnivije ideje ili… jedno veliko ništa. Jedina razlika je što onomad nismo sebe bičevali kada dan prođe bez ultimativnih senzacija i spektakularnosti.
Kao da smo se navukli upravo na taj spektakl – da od svega napravimo stvar dovoljnu veliku za pozornicu Instagrama i uvijek se spotaknemo o istu prepreku – nečija je veća, bolja i sjajnija. Onda se vraćamo natjecanju, provlačimo fotografije kroz filtere, popravljamo nedostatke, mažemo bijelu boju preko zuba, dodajemo po koji gram u stražnjicu i pravimo od sebe savršenog avatara. Kada je uopće svijet postao Instagram? Kada smo pristali na ono pravilo da ako nije ne mrežama, kao da se nije ni dogodilo?
Istina, Instagram s druge strane vrvi od koncepta nerađenja ničega – il dolce far niente svima nam odzvanja kroz mikrofone telefona i tu reels vrtešku istosti. Il dolce far niente prevodi se kao ljepota rađenja ničega. On ne podrazumijeva ljenost, ideja je da se u inertnosti pronađe zadovoljstvo. U dubljem značenju, to još znači mogućnost uživanja u iskustvu u sadašnjem trenutku.
Ipak, naš mozak je našteman tako da je stalno gladan zabave, pa je takvo otpuštanje jedan đavolski težak posao. Zanimljivo je i u isto vrijeme zabrinjavajuće istraživanje iz 2014. godine koje je pokazalo da – kada su istraživači ostavljali ljude u prostoriji na 6 do 15 minuta bez ikakvih obaveza – su se sudionici okrenuli gotovo svim dostupnim aktivnostima, uključujući davanje bolnih električnih šokova sebi. Izgleda da je i bol ugodnija od bivanja nasamo sa svojim mislima. Međutim, postoje realni i opipljivi benefiti slobodnog vremena, upravo su to trenutci kada naše podsvjesno buja, a dosada pumpa našu kreativnost. Dosađivanje može ići u paru sa slušanjem glazbe, šetnjom ili upijanjem zelenila u prirodi, ali je važno da i takva mirna akcija nema za posljedicu nekakav, odnosno nikakav cilj.
Živimo u eri u kojoj je vjerojatno svatko od nas barem jedno doživio burnout – službeno prepoznat kao medicinska dijagnoza. Utrkujemo se s vremenom, s očekivanjima, s drugima i sobom i kada dođe vrijeme za odmor, mi smo manje više zaboravili kako se to radi. Pa, zašto smo stalno toliko zauzeti?
Stalno nas prate repovi to-do listi. I u onim lepršavim danima kada uspijemo precrtati sve iz foldera obaveznih stvari za napraviti, iz prikrajka se redovno prišunja barem još jedna i ma koliko minorna ona bila, kao da sa sobom vuče četu još milijun takvih mini zadataka. Vrijeme je da na tim listama počnete ostavljati prazan prostor, sjediti sa sobom pet, deset ili pedeset minuta u tišini i pustiti misli neka se roje. Ne trudite se da ih lovite niti da u tim trenutcima tražite rješenje. Samo pustite. Znamo da je “užasno težak posao ne raditi ništa”, ali dopustite sebi da probate.
Nitko to ne radi bolje od Finaca – fika, niksen i njihovi ostali koncepti nerađenja ničega uvući će vas u slobodno vrijeme i podsjetiti zašto su ti trenutci toliko značajni i nadahnjujući. Za sljedeći vikend, u planer upišite samo jednu lijenu nedjelju da ne radite ništa, makar je to onaj jedan dan kada nam je za nijansu lakše da sebe ostavimo na miru.
