Zadnjih se par dana ne prestaje pričati o povratku legendarne Bridget Jones. Renée Zellweger navodno će se vratiti kao njezin najslikovitiji lik u četvrtom filmu čije će snimanje započeti na proljeće, a hoćete li biti oduševljeni ili razočarani filmom uvelike ovisi o tome koliko vas pogađa toksična komedija, odnosno ismijavanje tema što je danas nezamislivo, te hoće li film uopće ići u tom smjeru.
Što mislim pod time? Naime, Bridget Jones je na našim ekranima debitirala 2001. godine kao bucmasta, usamljena i tužna žena. Početak 2000-ih je bila era komedija u kojoj su plus size tijela bila ismijavana. Prisjetimo se filma „Ljubav je slijepa“ s Jack Blackom i Gwyneth Paltrow u kojem je cijeli fokus stavljen na fizički izgled žena i njezino tijelo. Pa ipak, htjeli mi to priznati ili ne, smijali smo se na spomenuti film. Također je Bridget Jones osvojila naša srca baš onakva kakva je, u kulturi 2000-ih pa se bojim da sve što može slijediti u novome filmu više nije relevantno.
Zašto uopće volimo rebootove?
Prvo treba postaviti pitanje, zašto toliko volimo gledati starije serije i filmove ispočetka? Ako smo odrasli uz određenu TV seriju, ponovno gledanje budi nostalgiju i osjećaj komfora. Kao da nas je ta ekipa prijatelja iz 1990-ih koji na humorističan način proživljavaju svoje dvadesete godine, vratila u djetinjstvo. Štoviše, studija Marca Hekstera, kliničkog psihologa iz klinike Summit u Highgateu u Londonu, iz 2019. tvrdi da gledanje poznatih TV emisija može umiriti, pa čak i smanjiti anksioznost. „Kada se susrećemo s poznatim likovima ili pričama iz naše prošlosti, aktiviraju se živčani putevi povezani s nostalgijom, izazivajući osjećaje topline i ugode“, kaže psihologica Natasha Tiwari.
Dakle, likovi na ekranu postaju nam na neki način prijatelji pa nije ni čudo da s oduševljenjem dočekujemo njihov povratak na male ekrane u rebootu. Što su radili, gdje su bili i kako se njihov život odvio nakon te posljednje sezone ili zadnjeg kadra filma? Streaming giganti jako dobro znaju za tu nostalgičnu poveznicu, iz tog razloga svako malo recikliraju legendarne filmove i serije. Osim toga, to je i najlakše. Streaming producentske kuće su pod pritiskom da konstantno izbacuju sadržaj, a kada zafali novih ideja, najjednostavnije je uzeti voljenog lika i ubaciti ga u film s premisom „20 godina kasnije“. Fanovi su uzbuđeni, a novac pristiže.
U čemu leži problem s rebootovima?
Svaki reboot dočekamo s oduševljenjem, ali s prvim emitiranjem ono vrlo brzo splasne. Kao da reboot nikad ne može dovoljno dobro prenijeti emociju originalne serije ili filma. Spin-off Seks i grada „And Just Like That…“ je broj 1 streamana serija na HBO-u pa opet ne može vode dodati originalnim Seks i grad sezonama. „Mean Girls“ mjuzikl je vrlo loš pokušaj remakea istoimenog kultnog filma.
Reboote možemo smjestiti u dvije kategorije: oni u koje se vraćaju već nam poznati likovi samo stariji i pametniji te oni gdje upoznajemo potpuno nove glumce, ali s istom pričom. U oba slučaja je sklizak teren. „Mr. and Ms. Smith“ je film kojeg pamtimo isključivo po legendarnim izvedbama Brada Pitta i Angeline Jolie. Zato nam je teško prihvatiti potpuno drugi duo u ovim ulogama. Donald Glover i Maya Erskine glavne su zvijezde TV serije „Mr. and Ms. Smith“, no ne doživljavamo ju kao sadržaj koji će nam vratiti uspomene i pokrenuti nostalgiju, Bradovo i Agelinino lice je sve što želimo vidjeti.
S druge strane, vraćajući iste glumce u njihove stare uloge stvara drugi problem. Oživljavanje likova koja su smještena u moderno doba treba dobro pokazati tu tranziciju, bilo da se razradi odrastanje lika ili prikaže kako se svijet oko njih promijenio. No, je li doista moguće uklopiti lik u 2024. godinu koji je stvoren za 1990-e? U rebootovima treba misliti na politička, rodna i rasna pitanja današnjice. Bi li serija „Prijatelji“ danas zaista bila toliko popularna s obzirom na njihov humor koji je u moderno doba neprihvatljiv? (fore na temu Chandlerovog transrodnog oca, Rossove bivše žene lezbijke..) Sa sigurnošću tvrdim da ne bi, štoviše, današnje generacije smatraju Prijatelje uvredljivom serijom. I zamislite da ti isti glumci uskaču u iste likove za svježu sezonu u kojoj zbog današnje političke korektnosti gube karakteristike svoga lika? Gledali bi potpuno drugu seriju.
Nemojte me krivo shvatiti, neki filmovi i serije 90-ih i ranih 2000-ih doista su prelazile granice ukusa s uvredljivim sadržajem, no zato danas imamo nove projekte koje zadovoljavaju norme modernog društva. Ne treba nam reboot da bismo „opravdali“ likove iz prošlosti.
Još jedna surova stvarnost je ta da, ruku na srce, ne želimo gledati omiljene likove koji su ostarili. Ne zbog toga što su stariji, već zato što ih volimo jer su nas zabavljali kao srednjoškolci, mladi ljudi u dvadesetima i tridesetima. Pa kada ti isti likovi dođu u svoje srednje godine, njihov život nam postane ili nezanimljiv ili se s njim ne poistovjećujemo. Želimo ih zaključati u vremensku kapsulu da uvijek ostanu mladi na ekranu i da im se svaki put možemo vratiti kada nam treba doza utjehe. Pa čak je i Hugh Grant rekao da je prestar za glumu u romantičnim komedijama. Možda novi film o Bridget Jones bude doista dostojan reboot projekt, to ćemo tek vidjeti. Po mome mišljenju, reunioni gdje će glumačka postava sjesti zajedno i razgovarati o voljenoj seriji u kojoj su glumili je sasvim dovoljno za nostalgičan povratak u neke ljepše dane.
