Znate kako je na TikToku postao popularan trend „Roman Empire“, odnosno teorija da muškarci kada nisu sa svojim boljim polovicama, već u isključivo muškom društvu, intenzivno razgovaraju o Rimskom Carstvu. Koliko je to točno nije ni bitno jer su nakon toga baš svi počeli dijeliti svoje hobije i strasti kao ekvivalent „Rimskom Carstvu“. Pa tako ću ja podijeliti i svoj: Eurosong je moje Rimsko Carstvo. Te tri večeri rezervirane su za žensko društvo, grickalice, gin tonik i udoban prijateljičin kauč s kojeg kao najveći glazbeni znalci vršimo ulogu kritičara za svaki nastup na Eurosongu. S obzirom na to da je Hrvatska dio ovog glazbenog europskog showa, jednako tako se tri večeri za redom gleda i Dora.
Glasam li za ikoga? Ne glasam. Pomalo toksično gledam na sebe samo kao promatrača, „ne petljam se ja u trošenje para na nebitne stvari“, a opet lomim prste gledajući onu suhoparnu dodjelu bodova. Sve je to neka slatka muka koja mi neće promijeniti život, ali kojoj se toliko veselim jer u ta tri i pol sata mogu se smijati, predviđati rezultate, komentirati nastupe i maltretirati frendice s fun factovima o izvođačima. Eurosong je ustvari moje nogometno prvenstvo.
Postoji taj jedan domoljubni ponos prema osobama koje reprezentiraju Hrvatsku i uspješne su. Takav primjer najviše vidimo u sportu, no htjeli mi to priznati ili ne, hrvatskom narodu je barem malo stalo do toga koga šaljemo na Eurosong. „Samo da se ne osramotimo“, česta je rečenica. Neću se osramotiti ja, niti Pero Perić iz susjedstva, već isključivo osoba čiji je nastup bio fijasko. No čim stoji pored imena pjevača naša zastava, nekako se uzvrpoljimo, pa čak i oni koji kažu da ne gledaju Eurosong, krajičkom oka pogledaju nastup našeg predstavnika. Ruku na srce, mali smo, volimo vidjeti da naziv „Croatia“ stoji bilo gdje, posebno na velikog pozornici kao što će biti ona u Malmöu. Možda nam je onda malo jasnije zašto bismo željeli da Hrvatska ipak donekle zadovolji standarde natjecanja, pored giganata kao što su Francuska, Švedska ili Italija.
Baby Lasagna: pobjednik s 240 glasova publike (Vinko je kao miljenik imao 25 glasova)
Svi vjerni gledatelji Eurosonga znaju zašto je Baby Lasagna bio jedini logičan izbor za pobjedu. E sad slijedi moj osvrt na Doru, iako ste već sigurno čitali mali milijun njih. Bit ću kratka: Baby Lasagna je zasluženo odnio pobjedu i ne pamtim kada su na bilo kojem natjecanju žiri i publika bili toliko usklađeni. Dečko je zanimljiv, ali ne prenapadan, ima solidan vokal, snažan nastup, a pjesma od svih kandidata najviše odgovara onome što slušamo na Eurosongu. Pomalo me podsjeća na prošlogodišnju Finsku s pjesmom „Cha Cha Cha“ za koju sam osobno i navijala. Također, dance hardcore rock nekako dosta dobro prolazi na Eurosongu.
Baby Lasagna je odnio pobjedu iz više razloga: dobio je veliku medijsku pozornost nakon što je svojom pjesmom katapultirao Hrvatsku na visoko treće (sada i drugo) mjesto na kladionicama (iako se svake godine tako veselimo rezultatima na kladionicama pa nikad ništa) te je ušao kao zamjena na Doru i kao takva zamjena osvojio srca slušatelja i van Hrvatske. U čemu je problem? U tome što postoji šačica kandidata koji su iole zaslužili biti poslani na Eurosong, iako skoro niti jedna pjesma po mome mišljenju nema veze s Eurosongom. Svjesna sam da su neki kandidati došli na Doru promovirati svoje pjesme, no činjenica da je Baby Lasagna bio ispod crte i srećom se probio među 24 kandidata, koliko je tek bilo potencijalnih izvođača koji nisu uzeti u obzir? Ukratko rečeno, Baby Lasagna nije imao veliku konkurenciju.
Pobjeda je bila i više nego očita za ovog mladog dečka, a tome su mu uvelike doprinijeli vokalni fejlovi kandidata na pjevačkom natjecanju ( i to ih se poprilično zaredalo), kao i rekla bih sramotna produkcija koja je bila totalni kaos: kamera, ton, miksanje zvuka…pogledajte samo Sanremo, „talijansku Doru“, i bit će vam jasno što je to pravo natjecanje. U tom cijelom džumbusu, bar smo se potrudili poslati u Europu dečka koji valja i zato svi možemo odahnuti. Kako li smo sretni što se ne moramo praviti da ne gledamo Eurosong jer „naši ionako ništa ne valjaju pa nam je bed gledati“. Proradit će taj domoljubni ponos, osim ako Baby Lasagna ne uđe u finale pa ćemo se naslušati komentara „znao smo da on nije ništa posebno, bolje da smo opet slali Let 3 i Severinu“. U svakom slučaju, čestitke Baby Lasagni, a ja ću s guštom pratiti Eurosong i ove godine kao nepristrani promatrač.
