Kad god netko kaže da želi pronaći svoj osobni stil, imam osjećaj da govori o izgubljenom predmetu. Kao da taj „osobni stil” postoji negdje vani i dovoljno je otkriti pravi TikTok profil, kupiti “it” torbu ili konačno složiti kapsulnu garderobu i sve će sjesti na svoje mjesto. Osobni stil tako ne funkcionira.
Štoviše, mislim da većina ljudi nema problem sa stilom nego s onime što svakodnevno konzumira. Znam da ovo zvuči kao rečenica o prehrani, ne o modi.
Modni sadržaj odavno se pretvorio u neprekidnu traku poput one na kojoj se lomata i sapliće Charlie Chaplin u filmu „Modern Times”. Haul videi, unboxinzi, “ovo morate kupiti”, “ovo više nitko ne nosi”, “šest trendova koji će zamijeniti prethodnih pet”. Algoritam traži da sadržaj bude kratak, glasan i siguran u vlastitu tvrdnju. Sumnji, nijansama i kontekstu tu više nema mjesta, ali mjesta itekako ima za novu kupnju. Već je opće mjesto izjava da nikada nismo toliko razgovarali o osobnom stilu, a nikada nismo izgledali sličnije.
Ovo ne mislim kao kritiku trendova. Uostalom, eksperimentiranje s trendovima smatram ključnim dijelom pronalaska osobnog stila. Moda bez trendova ne postoji i nikada nije postojala. Oni su njezin jezik, ali su zao gospodar kada postanu jedini jezik koji razumijemo. Ako cijeli dan gledate sadržaj koji vam govori što je novo, vrlo brzo prestanete primjećivati što je dobro.
No, da se vratim na usporedbu s prehranom. Ukus se razvija jednako kao i nepce. Nitko ne očekuje da će nakon mjesec dana brze hrane odjednom prepoznati vrhunsko vino ili razlikovati dobro maslinovo ulje od prosječnog. Zašto onda ljudi vjeruju da će razviti sofisticiran (ne samo modni) ukus ako svakodnevno konzumiraju sadržaj kojem je jedina svrha natjerati nas da otvorimo novčanik?
Trebali bismo biti mnogo pažljiviji prema onome što puštamo u vlastitu glavu u svakom smislu. Moda nije (samo) odjeća i ključna riječ za njezino razumijevanje je promatranje.
Volim gledati ljude. Ne influencere, nego ljude koji se odijevaju za posao, izložbu, večeru, putovanje ili običan odlazak u trgovinu. Uvijek me više zanima žena koja je tijekom godina razvila dosljedan način odijevanja nego netko tko svaki tjedan izgleda kao novi Pinterest board. Na ulici se vidi ono što algoritam nikada ne prikazuje, a to je kako odjeća doista funkcionira. Kako stari, gužva se i kreće. Kako izgleda nakon osam sati života, a ne nakon tri sata snimanja.
Jednako, a ko ne i više, volim stare editorijale. Revije stare dvadeset ili trideset godina. Modne monografije. Fotografije žena koje su odavno nestale iz života (ako ne i iz aktualnih trendova). Ne hvata me nostalgija niti vjerujem da je nekada sve bilo bolje. To je notorna laž. No, kao netko tko je od malih nogu bio opsjednut poviješću, zauvijek ću smatrati da bez poznavanja povijesti nema perspektive.
Ako ćemo o modnoj povijesti, ona nam priča priču o tome koliko je malo stvari doista novo. Siluete se vraćaju. Boje i estetike. Čak se i iste rasprave vraćaju svakih desetak godina ali danas imaju hashtag.
I sad, umjesto da gunđate kako više nema ničeg novog, probajte promijeniti perspektivu: ovi ciklusi zapravo su oslobađajući. Trebali bi vas osloboditi osjećaja da ćete propustiti nešto važno ako ovog tjedna ne kupite “it” komad sezone.
U kakofoniji modnog marketinga najmanje se doista govori o samoj odjeći, konstrukciji i materijalima. Nitko ne pita zašto jedan sako izgleda (i stoji) kao da je napravljen za vas, a drugi djeluje kao kostim. Ili zašto neka košulja preživi deset godina i uvijek joj se vraćate kada se odijevate, a druga izgubi oblik nakon tri pranja.
Znanje o tome nije dosadno, već vas čini otpornijima na marketing. Valjda je zato i gurnuto pod tepih. Kada ga jednom akumulirate, pa i kroz isprobavanje trendova, više vam nije dovoljno da netko kaže kako je nešto luksuzno. Želite znati zašto. Baš vas briga je li nešto trend – pitate se ima li smisla u vašem životu.
E tu, tu nastaje osobni stil. Kad prestane besomučna kupnja, a počne smisleno filtriranje.
Trendovi su tu, pogotovo danas, da “odrađuju” posao umjesto vas i nude gotove odgovore poput upakiranog obroka iz supermarketa. Osobni stil traži da sebi i drugima postavljate pitanja.
I zato predlažem modnu dijetu. Privremeno prestati gledati sadržaj koji tjera na kupnju i početi gledati sadržaj koji tjera na razmišljanje. Više revija. Više izložbi. Više starih časopisa. Više razgovora s ljudima koji razumiju modu, ali i više promatranja ljudi koji se njome uopće ne bave.
Moda je ogledalo društva, osobni stil ne razvija se u vakuumu
On nastaje od svega što smo godinama gledali, čitali, odbacivali, mijenjali i usvajali. Od filmova koje volimo. Od arhitekture kojoj se vraćamo. Od žena koje susrećemo na ulici. Od knjiga koje nemaju nikakve veze s modom, ali mijenjaju način na koji promatramo svijet.
Mrzim wellness koncept detoksa i ne vjerujem u njega. Ali bih voljela vidjeti što bi se sa svijetom dogodilo kada bismo ponovno počeli hraniti vlastiti ukus, umjesto algoritam.
