Godinama unatrag – da, godinama – vode se rasprave o tome gdje su nestali osobni stil i dobar ukus (a to čak i nije ista stvar), je li ih je uopće moguće izgraditi kada živimo u algoritamskoj iluziji izbora. Je li činjenica da celebrity stilisti i insta djevojke svakih sedam dana izbacuju nove “must have” it-torbe dovela do toga da više nitko ne zna što zapravo želi? Postoje li uopće ljudi s razvijenim osobnim stilom kada su nam sve trajne reference iz prošlosti – od parfema, preko olovke za usne, do najnovijeg topa koji ćemo odjenuti? Analize se često završe zaključkom da se više ni ne oblačimo sami za sebe, nego kako bismo dobili neku vrstu potvrde – u online ili stvarnom svijetu.
Slažem se, djelomično. Iako Gen Z doista živi online, i dalje je puno onih (nas) koji smo ipak prisutni u onom stvarnom, barem kad je riječ o osobnom stilu. Kažu da sebe ne treba uzimati za primjer, ali ovaj ću put učiniti upravo to i reći kako na mojim društvenim mrežama mojih fotografija gotovo i nema – tamo je samo posao koji radim, a i to ne objavljujem pretjerano ažurno.
Osim toga, ideja da se odijevamo radi validacije stara je koliko i svijet. Možda je danas način drukčiji, ali suština je ista – nemojmo se lagati, ljudi baš i nisu previše evoluirali osim u tehnološkom smislu.
Ne živim u iluziji da sam imuna na vanjske utjecaje. Hell no. U osnovnoj školi su me, iako sam uvijek bila među najboljim učenicima, ekspresno poslali ravnatelju kad sam se pojavila s naušnicom u nosu, lancem spojenom s uhom. Inspirirala me Gaultierova revija – što nitko u školi nije razumio niti želio razumjeti. Nosila sam žicu upletenu u kosu kako bih napravila nekakve pletenice koje stoje kao da gravitacija ne postoji… Imala sam i eyebrow blindness i počupala obrve toliko da su ih moji obrazi “gotovo pojeli”. Nisam ličila na svoju inspiraciju, ali sam u tom trenutku bila sasvim zadovoljna. U prvoj polovici dvijetisućitih bila sam platinasto plava i bar godinu dana patila od ozbiljnog slučaja sljepila kad je riječ o bronzeru.
Te su me vrste sljepila izgradile i hvala im na tome. Pratila sam trendove i bilo mi je lijepo. Čak i danas, kada listam fotografije iz tog vremena, niti me je sram niti se kajem. Upravo suprotno – osjećala sam se odlično, čak i dok sam po kaldrmi išla u školu na štiklama od 10 cm. Trudila sam se, ali sam se i trudila da nikad ne izgleda kao da se trudim. Oksimoron, znam. Danas to rade svi, ali perfidnije, a i lakše je izvesti takve laži, osobito na mrežama.
Floskule o tome kako je stil vječan (a moda se mijenja, je li) u teoriji jesu istinite. U praksi, u procesu traženja sebe – apsolutno beskorisne. Eto, rekla sam. Primjenjive su kada prevalite određeni broj godina, prije toga su kontraproduktivne i jednostavno neprimjerene (baš kao što je na meni u osnovnoj školi bio neprimjeren Yves Saint Laurent parfem Paris).
U ranim fazama traženja sebe (ne samo vlastitog stila) lako je podleći iskušenju da jurite za onim što dobro izgleda ili se čini jednostavnim. I to je sasvim u redu, jer jasnoća ne dolazi od toga da nešto pogodite “iz prve”. Dolazi od isprobavanja svega i od pogrešaka. Eksperimentiranje koliko god je moguće – i pritom griješiti – može biti nevjerojatna škola učenja. Često je dobro pogurati se izvan vlastitih stilskih granica, čak i ako ne ispadne savršeno, jer vas svako iskustvo nauči nečemu vrijednom. Oduprijeti se trendovima, vjerovati intuiciji i posvetiti vrijeme vlastitom stilu dio je procesa, osobito kada se medijski prostor čini tako ograničavajućim. Zato vam kažem: izgubite se. Napravite nered. Pogriješite. Možda kasnije shvatite da vam je nešto djelovalo posebno samo zato što je u tom trenutku bilo trendi.
Mislim da ovo vrijedi bez obzira na to u kojoj ste fazi života – spremnost na pogreške i isprobavanje novih stvari uvijek dovodi do najboljeg rezultata.
I zato prezirem buržujski teror dobrog ukusa jednako koliko i one koji upiru prstom i podsmjehuju se bilo čijem razvojnom putu. Osobni se stil ne gradi tako što se bojite da vas netko ne prozove, već upravo suprotno. Hoćete kopirati Kim ili Hailey – samo naprijed. Ali gledajte da vas to nekamo odvede. Sam princip nije ništa drukčiji nego kopirati Carolyn Bessette-Kennedy. U ovom slučaju, isprobavanje je, a ne ponavljanje majka znanja.
Isto tako, pomalo me nervira i generalno pljuvanje po današnjim poznatim osobama. Impresioniraju li me? Vrlo rijetko. Ugledam li se na njih? Ne. Vidi li se točno tko surađuje s kojim stilistom? Da. Ali, tko vas tjera da gledate? I zašto je uniformiranost poznatih drukčija od toga da svi nepoznati piju i fotkaju isti prokleti matcha latte? Analiza je uvijek dobrodošla. Kontinuirana ljutnja nije. Uvijek postoji unfollow button.
ALI. Spremni ste pritisnuti unfollow tek kada kroz glavu i ormar pretresete mnogo toga. Zato slobodno pretresajte i isprobavajte. Počnite što ranije – da što prije saznate tko ste i što ste. Nije nemoguće i nije nam nitko drugi kriv.
