Već sam pisala na ovu istu temu, ako vam se naslov čini poznatim to je zato što jest. No cijene svega od te 2024. toliko su porasle da imam potrebu ažurirati ga. Da mogu, stavila bih samo dvije kolone s “nekad i sad” i poredala koliko što košta. Tada sam započela tekst s “Puno. Iskreno, rekla bih i previše.” Njegovana žena danas (što god to kome značilo) treba uzeti gotovinski kredit kako bi ispratila cijene tretmana i njege.
O ovome sam nebrojeno puta vodila razgovore s prijateljicama. Nakon što sam prvi put pisala na ovu temu, nebrojeno mi je žena reklo kako su link proslijedile muževima i dečkima. Prijatelje, bili strejt ili gej, ova tema ni izbliza ne dotiče. Sama ta činjenica ide u prilog mom dubokom uvjerenju da žene same sebi postavljaju standarde – ali to je zasebna tema. Taj beauty maraton u kojem manje-više sve sudjelujemo postaje sve naporniji, a bogami posljednjih godina uključuje i epizode intenzivnog sprinta. Ukratko, naporno.
Nemojte me pogrešno shvatiti, niti sam izuzeta iz toga niti zauzimam nekakvu moralnu visinu. Niti mislim da ljudi ne trebaju naplatiti svoj rad, naprotiv. Jednostavno me fascinira činjenica da je teže stići do termina za manikuru nego do neurokirurga, što je već samo po sebi simptomatično. Jedini termini koje bezuvjetno poštujem upravo su oni na kojima sređujem nokte. Zašto? Zato što znam da, ako neki propustim, sljedeći (uz sve veze i vezice u mom poslu) mogu dobiti u najboljem slučaju za desetak dana. Pitanje zašto mi je toliko bitno da mi nokti budu onakvi kakve sam zamislila vjerojatno je pitanje za moju terapeutkinju.
Osim toga, ja realno i nisam nešto posebno high maintenance u usporedbi s većinom žena iz svog okruženja. Ipak, sve one imaju čitavu malu vojsku pomagača koje, naravno, treba i platiti. U Beogradu spomenuta manikura s gel lakom košta oko 25-30 eura. Koliko za ruke, malo više za pedikuru. U idealnom svijetu, u kojem vrijeme nije problem, manikuru bih radila svakih desetak dana. U realnosti to prije bude svaka dva tjedna, ali i to je dovoljno da samo na nokte trošim 50-60 eura mjesečno. Pardon, samo na nokte na rukama. Pedikura je 30-35 eura pa, budući da za mene nije stavka samo kada je “sezona sandala” i radim je jednom mjesečno, to je gotovo 90 eura.
Ljeti kosu samo operem, redovito koristim njegu i maske i pustim je na miru. No kada je sezona grijanja, uvijek se feniram. Dvanaest eura po tretmanu, s popustom jer smo prijatelji, znamo se godinama i dugo radim u medijima. Ne perem kosu svaki dan, ali i tu se, dok trepnem, nađem na brojci od oko 100 eura mjesečno samo da bih imala čistu kosu. Ok, možda je i ovo pitanje za moju terapeutkinju, ali ako pretjerujem ja, pretjeruje i gotovo svaka druga žena koju poznajem. Biti isfenirana danas je norma, gotovo kao to da iz kuće ne izlazite izgužvane. OK, nema svatko ekstra dugu kosu kao ja, ali da se ne lažemo, nema ni popust.
Osobnog trenera nemam (znam, sramim se, prioriteti su mi potpuno naopačke), ali znam da se cijene kreću oko 150 eura za nekakve mini grupe od po 2-3 vježbača, plus mjesečna članarina. Tretmani za tijelo, masaže, tretmani protiv celulita i limfna drenaža već su u astronomskoj kategoriji ukoliko na njih idete redovito, a ako ne idete redovito, džaba vam da uopće idete. Uz sve pakete i popuste na iste, i tu smo na minimum 150 eura mjesečno za jednostavnije tretmane kao što je presoterapija (ljetni must za mene), dok neki aparaturni tretmani toliko i više koštaju samo po jednom dolasku – Venus Legacy, na primjer. I da, ponovit ću da žene razne anticelulitne tretmane najčešće rade zbog svog roda jer iskreno ne znam nijednog strejt muškarca kojem smeta celulit – ne računam zlobnike koji kuckaju mizogine komentare po društvenim mrežama dok su im cijenjene guzice udobno zavaljene na kauču.
Dodatak tekstu iz 2024. svakako je longevity kategorija koja je tada postojala, ali nije bila u ovakvoj ekspanziji. Od infuzija kakve su NAD+ i razni drugi kokteli, preko “glow” injekcija peptida i onih za performanse (ponovno vas molim da ih ne uzimate na svoju ruku po savjetima influencera), pa sve do GLP-1 lijekova koji su danas dio sve više redovnih životnih rutina (i mjesečno koštaju oko 450 eura ako se ne varam i ako vam ih ne pokriva zdravstveno osiguranje). Ovdje su stvari posebno mutne jer mnoge stvari nisu dokazano učinkovite, a potencijalno mogu napraviti i štetu, pri čemu je najmanje što vam se može dogoditi da bacite novac. Bez odgovornog doktora, ništa.
NJEGOVANA ŽENA DANAS TREBA DEBELI NOVČANIK
A lice? Jao si ga novčaniku.
Ovisno o tome koliko imate godina i imate li neki konkretan problem, lista je jednostavno nepregledna. Redovita skincare rutina vam je sva na volju jer to je li proizvod za vas zaista ne ovisi o njegovoj cijeni. Ipak, u zadnje vrijeme cijene proizvoda otišle su u nebesa. Skincare i makeup podjednako. Ne razumijem zašto krema s potpisom poznatog brenda košta koliko i tretman laserom, a to sve više postaje uobičajena stvar. Ili Hydrafacial, na primjer. Radite ga jednom mjesečno i držite se kozmetike srednjeg cjenovnog ranga. Ima sjajnih proizvoda kako iz francuske ljekarne, tako i korejskih brendova. Uistinu ne vjerujem da će krema za dnevnu njegu od 300+ eura napraviti toliku razliku da opravda cijenu.
Cijena botoksa i klasičnih filera ovisi o količini koja se koristi. Botoks jedne regije obično kreće od 250-300 eura, a jedna ampula filera od 350 pa naviše. Naravno, i ovo ovisi o klinici i doktoru koje odaberete. Skin boosteri i tretmani za kvalitetu kože općenito vrlo su različiti, a cijena im ovisi o raznim faktorima. Nijedan ne možete dobiti za manje od stotinjak eura, dok se oni dugotrajniji kreću i preko 300 eura po tretmanu (obično je potrebna serija). Sculptra, u koju se mnoge žene s lijepom kožom kunu, u Hrvatskoj se kreće od 600 € do 900 € po jednoj bočici/tretmanu. Potrebne su dvije ili tri, a mogu se kupiti s popustom u paketu, ali rang cijena tog paketa vam je jasan čak i ako ste loši s brojkama kao ja. Kemijski piling znatno je jeftiniji (ako uopće smijem koristiti tu riječ u ovom kontekstu) i kreće se od 80 do 120 eura pa naviše. Bespotrebno je isticati da svi ovi tretmani nemaju trajni efekt, koji ima samo kirurgija, te da su dio cjelogodišnjeg maratona i da ih kao takve treba računati kao stalan, iako periodičan, trošak.
Ukoliko pak želite kožu bez mrlja i crvenila, ne možete zaobići ni lasere ili IPL. Kao netko tko ima rozaceju, dobro mi je poznato da i držanje iste pod kontrolom moram pažljivo planirati. IPL tretmane (tri u jednoj seriji, 150 eura po tretmanu) ponavljam obično dva puta godišnje. Različiti tretmani pomlađivanja također su u sličnom rangu, ovisno o jačini, a najskuplji je CO2 laser, za koji uglavnom treba izdvojiti od 400-450 eura po tretmanu (na svu sreću, samo jednom godišnje). Znam i klinike na kojima košta praktički duplo po tretmanu. Genijalni Morpheus8 može dati odlične rezultate, ali je također udar na novčanik – u mom konkretnom slučaju oko 1000 eura kada se sve zbroji.
Čak i ako niste za ovakvu “tešku artiljeriju”, cijene higijenskih tretmana također zahtijevaju da ih unaprijed ukalkulirate u mjesečni budžet. Tretmani ekskluzivnom kozmetikom koja nije u slobodnoj prodaji, kao što je primjerice Biologique Recherche, ne mogu se dobiti za manje od 70-ak eura (i puno, puno više), uz napomenu da ćete s njih izaći i s vrećicom proizvoda koji koštaju mnogo više. I pored toga tvrdim da će vam Biologique dati onaj rich girl skin efekt i fenomenalnu kožu, pod uvjetom da pronađete stručnog estetičara. Hydrafacial i njegovi rođaci olakšat će vam novčanik za prosječno 120 eura, ali ga neće nužno opteretiti after-care proizvodima.
VRTI LI VAM SE VEĆ U GLAVI? MENI ODAVNO DA
Ja ne znam zbrajati. Za sve me majka rodila, ali za brojke ne. Ali potpuno je jasno da biti žena ima vrlo, vrlo visoku cijenu, a pritom ni ne ulazim u neke ozbiljnije i važnije društvene probleme. I tu se vraćam na svoje pitanje s početka: zašto to sve radimo?
Emancipiran odgovor sadržava frazu o slobodi izbora, o tome da svatko bira što želi i da na to ima apsolutno pravo. OK, u teoriji. Ali što ćemo s činjenicom da smo sve pod nekom vrstom opsade, kao i s time da je vrlo često algoritam taj koji bira za nas, a mi samo biramo iz jedne sićušne zdjelice ponuđenog? Ono što nam se servira kao norma to ne mora biti sve dok to mi same ne prihvatimo i time toj normi damo legitimitet. Ne pozivam na revoluciju i nemam namjeru odreći se ni manikure ni frizera, ni IPL-a. Ne pada mi na pamet prva baciti kamen. Samo ću ponoviti istu molbu kao i 2024., za vas, prijateljice: ako čujete za neki super plaćeni side job, sjetite se mene. Ovo se više ne može izdržati.
