Nešto se događa. Nisam još sigurna kako bih nazvala ovaj fenomen i treba li mu uopće ime, ali muškarci postaju fokus beauty razgovora. Bilo da se radi o raspravama o novom licu Bradleyja Coopera i muškoj blefaroplastici, tome je li se u Parizu pojavio pravi Jim Carrey ili dubler ili klon (teorije zavjere na tu temu pravo su ogledalo stanja svijeta dok projektili lete posvuda) ili o tome da su teen dečki postali opsjednuti svojim skin care rutinama, muškarci postaju fokus. U skladu s tim, vjerojatno ste već slučajno zalutali u svijet mladih muškaraca koji ozbiljnim tonom analiziraju kut vlastite čeljusti, širinu ključne kosti ili “idealni” omjer očiju i nosa. Znate o čemu govorim. Looksmaxxing više nije neka tamo opskurna riječ s još opskurnijeg foruma, nego mainstream trend. I to ne bezazlen.
LOOKSMAXXING: KAKO JE OPSKURNA INTERNET TEORIJA POSTALA MAINSTREAM
U svojoj najblažoj verziji izgleda kao muški pandan onome što žene rade godinama: bolja frizura, teretana, skincare rutina, zubni aparatić, tretmani za kosu. U radikalnijoj verziji (i češćoj verziji), looksmaxxing prelazi u teritorij “bone smashinga”, samoinicijativnog oblikovanja kostiju, opsesivnog mjerenja lica i vrlo mladih dečki koji ozbiljno razmatraju filere, implantate brade ili operacije nosa jer im je netko na internetu rekao da im “midface nije dovoljno dominantan”.
Influenceri poput Claviculara, Androgenica, Romulusa ili Oscara Patela postali su nova vrsta digitalnih trenera – i to ne za vježbe nego za karakter, a posljedično i za lice i tijelo. Njihov sadržaj je hladan, opsesivno analitičan, gotovo klinički: frontalna fotografija, crte, linije, procjene. Objektivizacija, ali ovaj put u muškom rodu.
Ironija je u tome što se mnogi od njih pozivaju na “racionalnost”, “biologiju”, “evolucijsku prednost”, kao da je ljepota matematička jednadžba koju je moguće optimizirati ako ste dovoljno disciplinirani. Pri tome se poboljšanje izgleda naziva “ascention” iliti “uzašašće” – da, dobro ste pročitali, poput Krista jer “uzašašće Kristovo kršćansko je vjerovanje prema kojem je Isus, četrdeset dana nakon uskrsnuća, tjelesno napustio zemlju i vratio se na nebo, gdje sjedi s desne strane Boga.”
Stvari postaju ozbiljne. Looksmaxxing je duboko povezan s incel kulturom i forumima na kojima se fizički izgled muškarca tretira kao sudbina koju dečki “trebaju uzeti u svoje ruke”. Ako nemaš “hunter eyes”, široku vilicu i izražene jagodice, osuđen si na neuspjeh – u ljubavi, karijeri, društvu. Koncept je brutalan i deterministički. Zvuči poznato? To je zato što i jest jer nevjerojatno podsjeća na ono što su žene slušale desetljećima, samo u drugoj ambalaži.
JESU LI MUŠKARCI UŠLI U ISTI BEAUTY PRITISAK KAO ŽENE
Budimo iskreni: žene se “maksiraju” od malih nogu. Aparatići, korekcije nosa, šminka u srednjoj školi, pritisak da se bude mršava, ali s oblinama, njegovana, ali “prirodna” – razlog zbog kojeg prezirem clean girl estetiku. Da se izgleda bez napora, uz ogroman napor. Ono što je novo kod looksmaxxinga nije opsesija izgledom – ona je stara koliko svijeta i vijeka – nego činjenica da su muškarci ušli u isti vrtlog i to s intenzitetom koji je, u nekim segmentima, čak daleko siroviji.
Braden Peters, rođen – pazite sad – 2005. godine, poznatiji kao influencer Clavicular, primjer je kako se toksična muška estetika može pretvoriti u osobni brend. Njegova vlastita transformacija od “prosječnog” mladića do hiperanalizirane i shodno tome maksirane verzije sebe, postala je dokaz teze da se sve može unaprijediti. Poruka je jasna: nema izgovora. Ako nisi “maksiran”, nisi se dovoljno potrudio. Meritokracija ljepote u svom najčišćem obliku. Ovaj klinac si pritom daje za pravo “preoblikovati” i djevojke.
ALGORITAM VOLI OPSJESIJU SAVRŠENSTVOM
S druge strane, iza parole “pretty hurts” za muškarce krije se premisa da je bol doslovna (valjda zato što trebaju biti Muško s velikim M). Od ekstremnih dijeta i suplemenata do rizičnih zahvata u ranim dvadesetima, počela je utrka za savršenom vilicom ili širim ramenima, a granica između samopoboljšanja i samoprezira lako se briše.
Algoritam to voli jer što je sadržaj radikalniji, to je viralniji. Još jedan fenomen jest da je brisanje autentičnosti i onoga što nas čini posebnima također najbrži put do viralnosti. Bilo da ste žena od 60+ poput Demi Moore ili dvadesetogodišnjak – potpuno je svejedno. Iskreno, poražavajuće stanje beauty industrije i pojma estetike uopće.
Možda je najzanimljiviji dio cijele priče to što nas prisiljava da priznamo koliko je sustav bio jednostrano postavljen. Kada žene govore o pritisku izgleda, često se to relativizira kao “ženska tema”. Sada, kada mladi muškarci otvoreno priznaju da im je čeljust izvor tjeskobe, više ni slijep ne može tvrditi da je estetika marginalna stvar. Estetika je univerzalna valuta.
U ovom trendu nema mjesta romantizaciji. Naprotiv. Ekstremne verzije looksmaxxinga su opasne, i fizički i psihički. No možda je u toj nelagodi i neka vrsta ogledala. Ako nas užasava pomisao da osamnaestogodišnjak planira implantat brade kako bi bio konkurentniji na tržištu dejtanja, zašto nas nije jednako užasavalo kada tween djevojčice uče konturirati lice da bi izgledale “instagramično” ili djevojke pričaju o kirurškom sužavanju rebara?
Looksmaxxing je jeziv jer je brutalan i ogoljen. Za razliku od mnogih “ženskih” trendova, ne skriva se iza “self-care” narativa. Kaže otvoreno: tvoje lice i tijelo su projekt. Očigledan problem za svaki spol, ali i podsjetnik da smo godinama živjeli u kulturi u kojoj su ženska tijela bila projekt, a da to nismo bili spremni tako jasno imenovati.
Možda je zato ovaj trend istodobno zastrašujući i razotkrivajući. Looksmaxxing ne stvara novi pritisak – on ga redistribuira i to, ironično, rodno ravnopravno koliko to uopće može biti. A pitanje koje ostaje nije trebaju li muškarci prestati looksmaxxati, nego jesmo li spremni priznati da smo svi, htjeli to ili ne, već dugo u istoj toksičnoj igri optimizacije.
