Međutim, o toksičnim vezama i njihovim crvenim zastavicama se na sreću sve više govori, pa djevojke sve češće znaju prepoznati psihološko nasilje koje trpe ili gaslighting koji proživljavaju. Ali što učiniti kada netko nama blizak prolazi kroz ovo? Kako se postaviti i ponašati kada se naša prijateljica nalazi unutar emotivnog pakla kojeg možda u tom trenutku nije svjesna? Unutar loših veza žene uglavnom osjećaju grižnju savjesti i za kvalitetu veze krive same sebe, zbog čega je u takvim razgovorima jako važno biti pažljiv. Mnoge stvari mogu se pogrešno protumačiti. Ipak, važno je da smo tu jedna za drugu i to je ponekad najvažniji oslonac koji imamo. Zbog toga smo upomoć pozvali Emiliju Stolić, psihologinju i psihoterapeutkinju, a ona nam je dala nekoliko savjeta.
Za početak, ona objašnjava da problem prilikom uočavanja ovih ponašanja leži u tome što je netko tolerantniji na frustraciju ili osjetljiviji na ovu temu, pa ove znakove tumači kao prepreke u vezi koje treba prevazići ili kao karakterne crte koje treba prihvatiti. “Nerijetko je slučaj i prevelika želja da veza uspije ili da se brzo dođe do „živjeli su sretno do kraja života“ pa se zanemaruju vlastiti osjećaji ili minimiziraju problemi, a sve da bi se veza održala, nazovimo, živom”, objašnjava i dodaje da postoji i situacija kada smo s nekim dugo, kada smo uložili dosta energije i vremena, pa ne možemo i ne želimo odbaciti vezu jer će nam to djelovati kao da smo protratili taj dio života. Ovo najčešće na prvi pogled djeluje kao racionalna odluka, boriti se za odnos u koji smo investirali sebe. Međutim, u toj situaciji se zanemaruju ostale činjenice i loša ponašanja partnera i fokus je samo na tome što bismo izgubili prekidom. A što bismo dobili?
“TAKOĐER, POSTOJI I ONAJ, MOŽDA NAJNEZGODNIJI, RAZLOG ZAŠTO ŽENE OSTAJU U TOKSIČNOJ VEZI, A TO JE – MOGU GA/JU PROMIJENITI.”
Bitno je napomenuti koji su to pokazatelji da s nekim odnosom nešto nije u redu. Vrlo često mi, kao promatrači neke veze, možemo to ranije uočiti nego osoba unutar nje, ali simptomi toksičnosti se ponekad znaju baš dobro zakamuflirati. “Među vidljivijim pokazateljima svakako spadaju ona ponašanja koja su primjetna i ljudima oko nas – na primjer kada nas partner stavlja u drugi plan za dogovor koji je trebao biti primarni, a prilikom konfrontacije o tome pribjegava gaslightingu („Luda si, što dramiš, nismo se tako dogovorili, daj ne preuveličavaj“). Čest pokazatelj su „lijepa obećanja“ koja se iznova ne ispunjavaju, uz opravdanja i ne preuzimanje odgovornosti. Dalje, emocionalna manipulacija koju primjećujemo kada partner koristi emocije protiv nas kako bi postigao neki osobni cilj ili izbjegao neugodnost”, kaže Emilija i dodaje da među „toksičnim“ znacima mogu biti i prebacivanje krivice, kako za važna tako pa tako i za nevažna događanja u svrhu preuzimanja kontrole nad situacijom, kao i nemarna i bezobzirna ponašanja prema nama u društvu, koja kasnije idu uz objašnjenja i minimiziranje problema.
Ako ste u društvu uočili bar neki od ovih znakova, možda je vašoj prijateljici stvarno potrebna pomoć, ali kakva?
“Prvo je važno da pokažemo razumijevanje i da na asertivan način priđemo problemu. Možemo započeti razgovor dodatnim pitanjima o njenom viđenju njihovog odnosa, da provjerimo u kojoj mjeri racionalno, odnosno ne sasvim racionalno, ona ima pogled na situaciju. Ako vidimo da je primijetila partnerova loša ponašanja prema njoj, možemo nastaviti s podrškom odluke o potencijalnom prekidu i podsjećanjem na njene kapacitete za podnošenje stresa. U slučaju da ona ne primjećuje da je riječ o vezi koja je loša po nju, onda možemo nastaviti s preispitivanjem partnerovih odluka prema njoj, s iznošenjem našeg viđenja situacije, sve dok sama ne dođe do zaključka u kakvoj je u vezi,” savjetuje Stolić.
“NE BI BILO POŽELJNO SILITI POANTU I NAPADATI AKO ONA TRENUTNO NE VIDI KONKRETAN PROBLEM, VEĆ DA DUŽE I ČEŠĆE, OTVORENO RAZGOVARAMO S NJOM”.
Psihologinja napominje da je važno da održimo konverzaciju otvorenom. Bitno je da iskažemo i naše iskreno viđenje stvari, jer često mi, koji smo „samo“ bliski prijatelji, a ne direktni sudionici, možemo imati objektivniju percepciju. Naglašava da, prije svega, treba napomenuti realno stanje stvari, spomenuti konkretne situacije kako bismo je suočili s problemom, uz popratna pitanja za promišljanje – Je li ovo veza u kojoj se osjećaš sigurno? Što bi prvo mijenjala kad bi mogla? Je li ovo jedini ili najbolji način na koji se partner treba odnositi prema osobi do koje mu/joj je stalo?
“SVAKAKO TREBA IZBJEGAVATI IZJAVE KOJE MOGU ZVUČATI OSUĐUJUĆE, KAO I „ETIKETE“ KOJE NAM PADAJU NA PAMET KAO INSTANT REAKCIJA DA PRIZOVEMO NEKOGA REALNOSTI”.
“Važna im je direktno naša podrška, naravno, kao i podrška ostalih bliskih ljudi. Bitno je da osjete da se imaju kome pojadati kada se osjećaju tužno ili nesigurno. Međutim, najvažnije je da osvijeste činjenicu da same sebi mogu pomoći u tim, naizgled nepodnošljivim odlukama. Bitno je da se podsjete postojanja vlastitih kapaciteta za podnošenje loših događaja, i da steknu sigurnost u postojanost istih”, priča Emilija i dodaje da također može pomoći promišljanje o dugoročnim i kratkoročnim dobitima ako se odluči izaći iz toksične veze. “U početku će biti teško, ali kako će se osjećati za četiri mjeseca, a kako kroz šest ili sedam mjeseci,” zaključuje.
“MOŽEMO REĆI DA SVAKI PREKID BOLI, DA, ALI I SVAKA TOKSIČNA VEZA BOLI.”
Na kraju, ako je već bol neminovna, zar nije bolje da biramo onu bol koja nas vodi iz nezdravog odnosa u neki daljnji boljitak?
