John Galliano jedan je od mojih omiljenih dizajnera otkad sam bila tinejdžerica i smatram ga samim vrhom. John Galliano je, također, u jednom trenutku napravio ozbiljan fuck up. Nemam problem staviti ove dvije rečenice jednu do druge.
Naravno da stvari nisu crno-bijele, naravno da ne mogu biti potpuno objektivna kada se radi o nekome tko je “heroj moga djetinjstva” – moja ga majka, neupućena u cijelu odiseju koja ga prati, i dalje zove “onaj tvoj Galliano”.
JOHN GALLIANO DIZAJNER JE OKO KOJEG SE DANAS VODI RAT
John Galliano je, osim što jest genij u onome što radi, napravio i gomilu stvari zbog kojih mi dođe žao, a pijana/nadrogirana tirada u pariškom kafiću 2011. godine jedna je od njih. U neke od njih spada to što je u partnerstvu sa Zarom, recimo. No, to je partnerstvo samo znak našeg vremena: nekada je bilo “sramotno prodati se”. Danas je prodati se end game i znak uspjeha (eto meni teme za još jedan tekst).
Kad smo već kod end gamea, izložba njemu/njoj posvećena u MET Costume Institutu također je end game svakog dizajnera. John Galliano treći je živući dizajner koji će za svog života imati tu čast, otkad je krilo muzeja osnovano. Što god mislili o samoj gali i očajnom licemjerju Anne Wintour, nije mala stvar i točka.
I sad se vodi rat oko toga zaslužuje li John Galliano tu izložbu. Ne zbog talenta i onoga što je napravio, već zbog toga što je prije više od desetljeća napravio sr**e.
Pitanje je legitimno. Ovaj tajming nije slučajan. Wintour je odlično znala da će se ovakvim odabirom oko gale dići medijska prašina takvih razmjera kakvu ni njezin novi omiljeni par Bezos ne može kupiti preko noći. Kad smo kod njih, jeste li primijetili da se Sanchez već izvjesno vrijeme pojavljuje u vintage Galliano kreacijama za Dior? Realno, vintage Galliano za Dior možda je najveći modni flex danas, na crvenom tepihu i van njega.
Rehabilitiranje Johna Galliana nije se dogodilo preko noći i ova je izložba samo maraskino višnja na šlagu.
Nakon 2011., kad mu nitko nije ni orah iz ruke htio uzeti, jedino je Kate Moss bila javno na njegovoj strani i dala mu da joj dizajnira vjenčanicu (obožavam tu vjenčanicu). Krajem 2014. John Galliano preuzeo je kormilo u Margieli… I polako stigao do veoma dobro plaćene suradnje sa Zarom i, sada, izložbe u MET-u.
Između su se dogodili liječenje ovisnosti, suđenje, isprike, razgovori i edukacija s predstavnicima židovske zajednice, nekoliko javnih isprika, dokumentarac… Jednom riječju, John Galliano nije “rehabilitiran na brzinu”.
Kada se povuče paralela s Kanyeom Westom – a uvijek se nekako stigne i do njega – razlike su vrlo bitne i očigledne. John Galliano imao je jedan ispad, West sustavno godinama zagovara desničarsku ideologiju i javno je podržava. Čak je rabin Pinto, koji mu je ponudio nekakav oprost (što li), ortodoksna figura koja je javno hvalila Netanyahua i davao duhovnu podršku/blagoslove IDF vojnicima u Gazi. Čak i da ne ulazimo u to tko je za modu bitniji, a i tu su stvari ipak jasne, jedan incident usred živčanog sloma pod utjecajem tko zna kojih supstanci nije isto što i poprilično dosljedna filozofija, zar ne? I da se ne smetne s uma: Kanye jest na neki način kažnjen i izgubio je velike korporativne partnere, ali nije kulturno ni komercijalno nestao. I dalje ima ogromnu publiku i puni stadione. Nemojmo od njega praviti žrtveno janje.
Razlike su velike i u njihovu položaju u industriji, to nitko ne može sakriti. Jedan ima moćne saveznike i bio je insajder od svoje diplomske revije na Central Saint Martinsu. Drugi nije. I tu ću završiti usporedbe.
Suštinsko pitanje ostaje koliko se sam stvaratelj može odvojiti od svog djela. Ono nije novo. Kad god si ga postavim, nađem se u sivoj zoni. Smatram li da je Thomas Mann loš pisac zato što je bio jeziv otac? Trebamo li spaliti Smrt u Veneciji ili Čarobni brijeg? Zaboraviti Marlona Branda zato što je također napravio kaos u svojoj obitelji i barem jednu osobu otjerao u pokušaj samoubojstva? A filmove Woodyja Allena treba zakopati u zemlju?
Teško. Isto tako, teško je reći – meni osobno nemoguće – da John Galliano ne zaslužuje da se njegovu radu divim(o).
Problematičnije mi je što se sada i on, zahvaljujući Anni Wintour koja mu je otvorila vrata, veže za jezivu tech bros desnicu koja bi cijeli svijet lako mogla pretvoriti u stvarnost goru od Mad Maxa. I onda tu srž problema nije sam John Galliano. Nemojte biti naivni i padati na svaku crvenu maramu kojom vam netko zamahne pred nosom.
Problem je kupovina kulturnog kapitala, posljednjeg koji toj skupini nedostaje. Jedan po jedan, sigurno, i ne više tako polako, kupuju bastione koji su im nekada bili nedostupni. Danas ih, preko Galliana, nesvjesno brane oni koji ih nikada svjesno ne bi branili. A on je pretvoren u iznimno talentiranu lutku. Ali i dalje lutku. Mislite o tome.
