Polovinom ljeta, negdje taman kad se odvijala ona svadbarska parada u napaćenoj Veneciji, plasirana je vijest da je Jeff Bezos svojoj mladenki “kupio Vogue na poklon za vjenčanje”. Vijesti/tračevi u tom su se trenutku slagali poput bajadere od svinjetine (ne konzumiram ih, nije zamišljeno kao pohvala). Te Wintour se povukla s mjesta glavne urednice – i ukinula samu titulu lol – te ona digitalna naslovnica u vjenčanici, te kupovina… Beskrajni engagement – i beskrajna dosada dok smo gledali Trumpov podmladak i sestre Kardashian kako ruku pod ruku nabadaju po kaldrmi i lakiranim drvenim čamcima. Konačno je na red stigla i MET Gala u epizodi koja prevazilazi čak i rage bait naslovnice.
Plamen engagementa se mora održavati – to svatko zna – a zatim se mora napraviti i nešto konkretno. Tako smo sad dočekali i taj konkretni korak: bračni par Bezos financira narednu MET Galu. Pored njih, sponzor je Saint Laurent – žao mi je što se brend našao u tom lineup-u, ali što je tu je, a nije ni za čuditi se.
Ljudi online već danima viču kako se Vogue prodao kao da magazin desetljećima nije u tijesnoj vezi s politikom. Politika je prljava igra, pogotovo američka politika. Živimo u vremenu kada sve – pa i planovi i (poslovne) veze – postaje sve banalnije i očiglednije. Tako je i s preletanjem.
Zašto kažem preletanje? Zato što se Condé Nast odluka da se otvoreno prikloni desničarskom milijarderu svodi upravo na to. Možda Melania još uvijek nije dobila svoju drugu naslovnicu (jednu već ima, doduše “svadbarsku”). Možda je to u svijetu i neka novost, ali zar nama, u ovom dijelu svijeta, priča nije odavno poznata? Znakove odavno znamo prepoznati, i u svom dvorištu i u tuđem. Para vrti gdje burgija ne može. Točka.
Baš kao i svugdje u svijetu – pa i u Srbiji u kojoj živim – desnica jača, pere novac i kupuje nešto jednako važno koliko i zemljište. Obogatila se dovoljno da sada može kupovati kulturološki kapital kako bi sebi dala legitimitet koji ni po čemu ne bi trebala imati. Kako stoji na postu profila Diet Prada: “još jedan stup kulture polako se konsolidira pod estetikom, politikom i PR strategijom jednog milijardera.” S jedne strane smiješno mi je što Lauren Sanchez sada nosi arhivske dizajnerske komade kako bi bila fashion, s druge se zaposlenici u MET Costume Institute pokušavaju na brzinu organizirati u sindikat – iz čistog straha jer znaju što ih čeka.
MET Costume Institute je magično mjesto za ljude poput mene, baš kao i Victoria & Albert odjel s odjećom ili Palais Galliera na Avenue Pierre 1er de Serbie u Parizu. Tamo oživljavaju slike. Mašta, ljubav, snovi, ljudska ruka i ideja, na poslijetku taj osjećaj da u svojoj opsesivnoj ljubavi niste sami na svijetu.
Svatko koga je modna groznica uhvatila poput malarije i tko sa njom živi i bez nje u nekom obliku ne umije živjeti (dobrovoljno ili ne), u nekom je trenutku ovakva mjesta doživio poput svetišta. Ne postoji kontradikcija koja će taj osjećaj ubiti.
No, to ne znači da kontradikcija nema na svakom koraku. Moda je oduvijek bila stvar luksuza. Luksuza nema bez velikih količina novca. Velikog novca uglavnom nema bez velike nepravde. Je li se nepravda dogodila prije četiri tisuće, pet stotina godina ili se događa sada – princip ostaje isti jer je ljudska priroda ista.
Pardon my French, ljudska priroda u sebi nosi i mnogo sr**a. Barem isto onoliko koliko i stvari vrijednih divljenja. I tu se vraćamo na MET Galu – iako se sami eksponati vjerojatno neće preko noći srozati – okus je gorak. Prostaci kolo vode. Oni koji bi trebali čuvati bastion pravih vrijednosti, što god to danas značilo, okrenuli su glavu i nije ih mnogo briga. Jedino je važno sačuvati vlastiti status.
Ne priznajem objašnjenja tipa “da nije ona (Wintour), netko drugi bi” i “samo se trude sačuvati ono što treba čuvati na jedini način koji im stoji na raspolaganju”. Ovakve bajke odavno smo prevladali kad netko istovremeno samo gleda svoju fotelju – da ne kažem cijenjenu pozadinu. Moda je oduvijek bila u sprezi s kapitalom, ali sada je ta sprega postala otvoreno vulgarna do maksimuma.
Bračni par Bezos koji službeno osvaja MET Galu posljedica je, ne uzrok. Cijela vijest je samo simbol našeg vremena u kojem se neznalice i iskompleksirani megalomani međusobno tapšu po ramenu i hvale jedni druge. Mutnjikava tema naredne izložbe “Costume Art” brka se sa “The Dressed Body”, potpuno je nebitna i spominje se kao neki afterthought. Što vam to govori? Nikoga nije briga za odjeću, izložbu ili krilo muzeja – važne su samo poslovične zlatne stolice u koje su uspjeli zasjesti.
Nitko više ni reda radi ne krije kako je sve otišlo dovraga.
