Jučer sam pročitala jednu rečenicu u The New York Timesu: “Ako ljudi koji kritiziraju Met Galu žele da se (taj događaj) završi, trebali bi samo prestati pričati o njemu.” Realno, istina je. I zato je Met Gala 2026., nadam se, posljednji put da pišem na temu. To je i razlog zašto ovaj put neću pisati o haljinama.
Met Gala je nešto što sam, nekada davno, zaista voljela gledati. Razlozi su bili mnogi, od toga da je muzej sam po sebi uvijek bio sjajan, kao i izložbe, a imalo se i što vidjeti na tom crvenom tepihu koji je posljednji izgubio na uzbudljivosti. No, dani stare slave su definitivno prošli – ili mene jednostavno ova nova mesingana slava u trenutnom poretku stvari ne zanima.
Nebitno što je službena tema večeri i izložbe, ona neslužbena, prava, definitivno je već neki put zaredom ista: Let Them Eat Cake.
I to ne onako kultno, pa makar i izmišljeno, u stilu Marie Antoinette.
I prije same večeri, prašina se kovitlala u dva tornada koji, iako oprečni, nažalost opet vuku traffic na Met Gala temu. Jedan, generiran do iznemoglosti, trudio se podići uzbuđenje kao da reanimira truplo koje je davno udahnulo svoj posljednji smisleni dah. Drugi, bojkot i rage bait.
Negdje između, Meryl Streep čiji je predstavnik za medije unaprijed izjavio kako se glumica neće pojaviti.
Da se razumijemo, Meryl Streep se nikada nije pojavila na Met Gali iako je više puta bila pozvana (izjavio je gore spomenuti predstavnik za medije istom prilikom) jer to “nije njezina scena”.
A ČIJA SCENA JE (DANAS) MET GALA?
Annina? Možda, ali to više nije ona Anna Wintour koja mrači i oblači. Ovo sada je žena/kartonska figura koja igra kako joj se svira. Mračnog para Bezos? To svakako, jer oni su jedni od onih koji sviraju. Bogatih je uvijek bilo i bit će, to nije nikakva novost.
Negdje u isprepletanju modnog folklora, Anna Wintour je postala figura koja je zaslužna za postojanje ovog eventa. Svakako ga je uzdigla do neslućenih visina i toga da su ljudi spremni platiti i preko 100.000 dolara za kartu, ali nije prva, niti je prvi put da novac za Costume Institute muzeja Metropolitan dolazi od desničarske, rasističke, homofobične i bogougodne elite.
Kako nas lijepo podsjeća StyleZeitgeist, u razdoblju između vladavine Diane Vreeland i Anne Wintour, objektivno odličan posao na njihovoj funkciji prikupljanja sredstava za odjel za kostim muzeja Metropoliten obavljala je Pat Buckley, jedna od vladarki najviših njujorških krugova i supruga istaknutog konzervativnog ideologa Williama F. Buckley Jr., po čijim se načelima, čini se, trenutno oblikuju nova pravila života u SAD-u.
Ne volim stvari dijeliti na crne i bijele. Volim modu, boli me kada se promatra isključivo kao “zabava za bogate” jer to smatram dalekim od istine i poprilično glupim tumačenjem. Costume Institute muzeja Metropolitan financira se sam, a radi izuzetno važan posao. Svjesna sam da bi se većina koja online viče i poziva na bojkot, kada biste ih tražili da doniraju bilo kakvu, makar i simboličnu sumu, najvjerojatnije pravila luda i ne bi donirala ni cent, čak i ako je u prilici. Niti bi prestala naručivati s Amazona. Online aktivizam se, nažalost, često završi upravo tako – bez prelaska u stvarni svijet jer, nezgodno je izlaziti iz matriksa. Neudobno.
Uostalom, bogatstvo financira umjetnost i to je povijesna činjenica o kojoj nema smisla raspravljati. Pored toga, gotovo svaka kulturna institucija danas ima upitnu prošlost, gdje god da zagrebete, od načina nabave eksponata pa do trenutnih financijera.
No, guerilla plakati s Met Galom, Jeff Bezosovim imenom i natpisima “party like it’s 1939.” jezivo pogađaju u metu. Svijet se doslovno nalazi u stanju kao pred i na početku drugog svjetskog rata, verzija 2.0 ili kako bi se već zvala, premještena na istok. Sigurna sam da tech bros ekipa već ima neki svoj prikladan naziv.
Zanima me, na primjer, kako je Beyoncé u svom svjetlucavom kosturu planirala uklopiti karijeru koja se u velikoj mjeri oslanja na politički i kulturni kapital borbe za prava Afroameričke zajednice s tim što je co-chair humanitarnog događaja na kojem je počasni domaćin čovjek koji između ostalog financira ICE. Taj raskorak je previše očit da bi se samo preskočio, koliko dugo publika može bez problema držati obje stvari u glavi istovremeno? Hoće li je fanovi i dalje slušati dok im odvode roditelje, rođake i djecu u zatvor na putu do škole?
Guerilla akcija postavljanja plastičnih bočica s lažnim urinom posvuda po muzeju odgovara tome što Jeff Bezos svojim zaposlenicima u Amazonu ne dozvoljava WC pauze, navodno. Ne znam zašto sam savila to “navodno”.
Da se ne radi samo o marketinškim spinovima o bojkotu jasno je iz još jedne stvari: Zohran Mamdani unaprijed je izjavio da se neće pojaviti na Met Gali iako je pozvan i time je prekinuo ne znam ni sama koliko dugu tradiciju toga da gradonačelnik New Yorka uvijek prisustvuje. Dakle, Met Gala zaista više nije na nivou kontroverzi tipa “treba li Karl Lagerfeldu odavati počast jer je znao biti politički nekorektan“ (čitaj: poganog jezika). Naslovi tabloida tipa “poznati koji preziru Met Galu” i navodi kako je Billie Eilish izjavila da se osjećala nelagodno kao da je u srednjoj školi, također su jadni.
Pitanje skandaliziranja nad činjenicom kako bogati kupuju dobar ukus i tko im to dopušta, naivna su. Bogati su to oduvijek radili.
I kako izgledaju? Uglavnom komično kostimirano. “Kuče u čakšire” epizodu Anna Wintour, koja inače ima ukusa, ispratila je u outfitu koji je praktički već nosila istom prilikom, ali u drugoj boji. Lauren Sanchez nazivaju “majkom mladenke” u Schiaparelliju koji izgleda kao da je s Amazona (to fakat ne može svatko). Heidi Klum je Heidi Klum – što dalje reći. Maske su posvuda uz komentare na mrežama “i ja bih skrivala lice da sam na Bezosovoj gali”. Žene nose uz stepenice jer se ne mogu pomaknuti. Čast izuzecima poput Emme Chamberlain u Mugleru kojji su protraćeni na ovu paradu.
Stvar se uzdigla na mnogo višu razinu. Možda nam se čini nerealnom i nekako nespojivom sa stvarnim svijetom jer nam je naizgled daleko i umotana je u šljokice. Ali nije, vrlo je, vrlo blizu. I zato ovo nije tekst o haljinama.
