Jelena Janković silno je talentirana i svestrana fotografkinja. Vjerojatno ne postoji žanr u kojem se dosad nije okušala i u kojem pritom ne briljira. No u njezinom radu ipak se ističu eksperimentalna, modna i dokumentarna fotografija, i posebice, fotografija koja prikazuje teatar, plesače i ples za koji kaže je njezino najveće nadahnuće. Jelena bilježi tijela u pokretu baš u pravom trenutku donoseći atmosferične fotografije koje uvijek djeluju pomalo mistično i bude emocije, uz neizostavnu art vibru.
Beogradska fotografkinja sa zagrebačkom adresom za svoj je rad dobila brojne međunarodne nagrade, izlagala je na mnogo skupnih i samostalnih izložbi od Beograda i Zagreba, preko Budimpešte pa sve do Moskve, gruzijskog Tbilisija i nigerijskog Lagosa, a njezine fotografije našle su se u mnogim prestižnim publikacijama kao što su Rolling Stone, National Geographic, Der Spiegel, Professional Photographer, ELLE i mnoge druge. Godine 2018. izdala je svoju prvu monografiju “Kolo: 70 years later” u kojoj je predstavila tradicionalne srpske plesove, a ono što nas je u njezinom radu dodatno oduševilo je njezin art projekt “Rave cat” kroz koji kombinira fotografiju i sitotisak.
SUDEĆI PO TVOM PORTFOLIJU, DOSAD SI SE OKUŠALA U RAZLIČITIM ŽANROVIMA FOTOGRAFIJE, NO MORAM TE PITATI KADA JE I KAKO UOPĆE ZAPOČELO TO TVOJE PUTOVANJE? ŠTO TE PRIVUKLO FOTOGRAFIJI?
To putovanje je dosta zanimljivo, nimalo lako, ispunjeno iskonskom željom i voljom za stvaranjem. Kasno sam se odlučila za fotografiju. Imala sam 25 godina, završen fakultet koji nema veze s umjetnošću ili fotografijom. Dok sam spremala diplomski rad nastale su i moje prve fotografije. Tada sam shvatila da se kroz fotografiju mogu izraziti i da je to profesija kojoj se želim posvetiti. Razumije se da je tom odlukom prevladala ludost pošto u tom momentu nisam još imala fotoaparat, a ni kompjuter. Aparat sam u početku pozajmljivala dok nisam skupila prve novce za opremu. Od početka sam radila fotografije kojima ne treba korekcija u Photoshopu jer ih nisam imala gdje korigirati. Danas razumijem da je to bio sjajan trening. Kako imam disleksiju, fotografija je bilo jedino sredstvo kroz koju sam se mogla izraziti i stvarati, a da se iza toga ne moram skrivati. Disleksija je izazvala puno problema u mom odrastanju, školovanju i razumijevanju svijeta. Zato je fotografija jako intimna i posebna za mene. Da nije bilo fotografije ne znam gdje bih danas bila i čime bih se bavila. Fotografija za mene predstavlja život i potpuno sam joj posvećena.
ROĐENA SI U BEOGRADU, NO VEĆ NEKO VRIJEME ŽIVIŠ U ZAGREBU. PA, ŠTO TE K NAMA DOVELO? KOLIKO SE NAŠA SCENA RAZLIKUJE OD BEOGRADSKE?
Rođena sam i odrasla u Beogradu, a ljubav me je odvukla u Zagreb. Danas radim u oba grada, a u Zagrebu aktivno surađujem sa Zagrebačkim plesnim ansamblom i s odličnim timom iz agencije 404. Raduje me mogućnost surađivanja u cijeloj regiji. Nikada nisam uspoređivala te dvije scene jer u suštini su vrlo slične, ali različitih energija. Isti je to nesretni kulturološki prostor u kojem djeluju snažni autori koji su naučili da uz malo daju mnogo. Život na ovim prostorima nas je naučio da se snalazimo, improviziramo i stvaramo i kad nemamo uvjete.
POSEBNO TE PRIVLAČI PLES I KAZALIŠTE, ŠTO JE U NJIMA TOLIKO POSEBNO?
Ples je moja najveća inspiracija. Ples sam upoznala kroz teatar i zaljubila se. Teatar je živi organizam, poseban, inspirativan, pun emocija, improvizacija, ludila i stvaranja. Ima jednu posebnu slobodu, energiju trenutka koju fotografija može zabilježiti. Plesačima se divim. Znam što znači život plesača, koju fizičku bol trpe i kolika je njihova ljubav prema tom poslu. Kroz pokret, bez riječi pričaš priče, budiš emocije. Čitav jedan život se nalazi u odigranoj koreografiji. Ples je univerzalan za sve. Plešemo kada smo u klubu, kada slavimo, kada smo tužni, ples je dio svih nas i naših života. Kazališna fotografija je jedna od najtežih za rad jer zahtjeva preciznost, brzinu i prilagođavanje okolnostima koje znaju biti nimalo lake. Kroz teatar i Bitef festival imala sam priliku surađivati s nekim od najvećih svjetskih umjetnika, koreografa i redatelja od kojih sam mnogo naučila. Bila je to odlična baza i priprema za ostala polja u kojima djelujem danas poput mode ili vlastitih umjetničkih projekata.
2018. GODINE OBJAVILA SI MONOGRAFIJU “KOLO: 70 YEARS LATER”, O ČEMU JE RIJEČ?
Pratila sam četiri godine rad Ansambla KOLO i u suradnji s njima objavljena je fotomonografija koja obilježava tradicionalni ples kroz jedan suvremeni pristup. U te četiri godine bila sam dio ansambla, pratila ih na svim turnejama kako bih u potpunosti osjetila njihov život i način rada. Bilježila sam momente koje publika nikada prije toga nije imala priliku vidjeti. Imala sam autonomiju i slobodu stvaranja, tražila sam nove uglove, perspektive i detalje. Nikada prije nisam imala dodir s tradicionalnim plesom, i kroz ovu suradnju otkrila sam ljepotu narodnih plesova. Sve što smo radili imalo je veliki trag na cijelu regiju, a knjiga je zaokružila moj period stvaranja s njima.
OVO PITANJE VJEROJATNO MORAM PITATI SVAKOG FOTOGRAFA S KOJIM RAZGOVARAM PA ĆU I TEBE. ŠTO, PO TEBI, JEDNU FOTOGRAFIJU ČINI DOBROM? JE LI TO TEHNIČKA SAVRŠENOST, KADAR, BOJE ILI PRIČA KOJU PRIČA, EMOCIJE KOJE BUDI?
Dobra fotografija za mene je poput zrelog šipka. Kada ga otvaraš čuješ njegovo pucanje, osjetiš intenzivan miris i vidiš ispunjenost sadržajem. Fotografiju na isti način treba osjetiti pri gledanju. Tehnički dio može pomoći, ali nije presudan, emocija je.
ONO ŠTO MI JE POSEBNO ZANIMLJIVO JE TVOJ ART PROJEKT “RAVE CAT”. OTKUD IDEJA I ŠTO JE USTVARI RAVE CAT?
Rave cat je projekt na kojem radim nekoliko godina, to je moj prostor za slobodu i igranje, kombinacija fotografije i sitotiska. Nastao je kao eksperiment propitivanja identiteta fotografiranjem portreta. Uglavnom se radi o naručenim portretima za komercijalne svrhe ili potrebe prijatelja. Pravilo projekta je da nema lica, svima su oduzeta. Ideja za projekt je nastala na jednom snimanju kada je jedna djevojka konstantno pitala je li lijepo ispala na fotografiji. Ništa drugo joj nije bilo bitno. Sjećam se samo da sam tijekom snimanja vidjela mačku kako stoji na glavi i oduzima joj identitet bojama. Čim sam došla kući nacrtala sam scenu i tako je nastala Rave Cat. Rave Cat je neustrašiva, ples je njen život i nikada ne spava. Pazi se, može doći i do tebe! 🙂
ČIME SE BAVIŠ POSLJEDNJIH DANA? MOŽEMO LI USKORO OČEKIVATI TVOJU IZLOŽBU U ZAGREBU? TO BI BILO SJAJNO.
Uvijek kažem da je dan prekratak za sve što se događa i za stvari koje želim realizirati. Upravo završavam projekt s plesnom kompanijom Hungry Sharks iz Beča s kojima imam predivnu suradnju već par godina. Radim s Muzejem afričke umjetnosti u Beogradu na jednom zanimljivom projektu. Planiram put u NYC radi poslovnih obaveza i mnoge lijepe stvari se spremaju za ovu godinu. Što se tiče izložbe posljednja je bila baš u Zagrebu u Botaničaru. Izlagala sam projekt “8. sprat” i moram priznati da mi je to jedna od dražih izložbi koje sam imala do sada. Nova izložba se sprema za kraj godine, ali više o tome ćemo kada dođe vrijeme za nju.
