Internetski trolovi (opet) određuju vrijednost žene

Grubi komentari na društvenim mrežama otvaraju pitanje zašto i dalje dopuštamo osudu žena iznad četrdesete koje jednostavno žive svoj život
09.04.2025.
IMAGE SOURCE: BURO.
RECOMMENDED

Moram priznati, možda nije lijepo od mene, ali odbijam lagati: do danas nisam znala tko je Ivana Paris. Nikad nisam pratila izbore za Miss bilo čega – od malih nogu osjećam neku instinktivnu odbojnost prema cijelom tom konceptu (a moj kič iz vrtićkih dana bili su Eurovizija i umjetničko klizanje). Danas sam prvi put čula njezino ime, i to nažalost zbog jezivog tretmana koji je doživjela u lokalnim medijima i na društvenim mrežama, a koje je objavio Instagram profil Grofdarkula. Što je ta žena učinila da ga zasluži? Ne, nije nikome ništa učinila, ukrala, zabranila, nanijela ikakvo zlo… Jednostavno se usudila izaći na ulicu, gledajući svoja posla, bez šminke, botoksa i filera. A zatim je, zamislite, pristojno i kulturno odgovorila na pitanja novinara koji su je na istoj toj ulici presreli pri izlasku iz tramvaja i snimili. O, i da, Ivana Paris ima više od 40 (slovima: četrdeset) godina.

https://www.instagram.com/p/DIOEIn3M2eD/?utm_source=ig_web_copy_link&igsh=MzRlODBiNWFlZA==

Ovo je, izgleda, neoprostiv zločin u našoj (ne)kulturi. Kad kažem “našoj”, mislim svjetskoj, ili barem zapadnjačkoj. Ne mogu riječima opisati koliko me to ljuti, ali pokušat ću.

Botoks, fileri, laseri, estetske intervencije… Sve je to u redu i osobno je pravo svakoga od nas hoće li ih isprobati, kada i u kojoj mjeri. Nemam ništa protiv. Imam SVE protiv toga da se vrijednost žene promatra isključivo kroz to kako ona izgleda, i jednako mi idu na živce i oni koji se militantno zalažu za ili protiv upotrebe svega toga. Ide mi na živce i komentiranje toga koliko tko ima kilograma. Ostavite nas na miru. Ili, preciznije rečeno: žene, ostavite druge žene na miru, ako Boga znate.

Jer, da se ne lažemo – budući da nije lijepo lagati, isto kao što nije lijepo maltretirati ljude na bilo koji način, valjda su vas mame to naučile – većinu odurnih komentara na ovakve “vijesti” ostavljaju upravo žene.

Kad sam se odselila u Italiju, shvatila sam značenje one stare “žena je ženi vuk”, do tada mi se zaista nije desilo da iskusim takvu mržnju svog spola. Generalizacije ne valjaju, ali iz mojeg iskustva većina Talijanki je odgojena da se boji drugih žena i da prvo napadne, a onda pita. Upoznala sam i divne iznimke, naravno. Netko će reći da sam imala sreće i vjerojatno jeste tako, ali zaista mi u mom rodnom gradu nije moj rođeni rod zabijao nož u leđa. Danas mi se čini da je to zabijanje noža postalo planetarni sport. Znam da svaka zloba proizlazi iz unutarnjeg nezadovoljstva (blago rečeno) i ne bih voljela biti u koži ljudi koji ikome nanose zlo. Ne rade oni to zato što im je u životu lijepo, naprotiv. No, to žaljenje koje osjećam prema neprijateljski nastrojenom svijetu i posebno neprijateljski nastrojenim ženama, ne znači da ne umijem odgovoriti na napad. Mindset u kojem se žene međusobno tamane, napad je na sve nas. I to na sve ljude, ne samo na žene.

Društvene mreže su ogledalo nas samih. Kao sredstvo (pod uvjetom da smo ih i dalje u stanju promatrati kao sredstvo), same po sebi, one nisu ni dobre ni loše. Kada su žene u pitanju, ovo ogledalo nam ne pokazuje baš lijepu sliku. Svako ogledalo je zao gospodar. Pri tome, ja baš volim ogledala, bila ona na zidu, bila ona u obliku ljudskih akcija ili samih ljudi.

Zar nisu i ljudi kojima biramo da se okružimo naša ogledala? Jeste li ikad upoznali osobu koja je okružena šljamom, a da se kasnije nije ispostavilo da je i ta osoba šljam? Ja sam, na primjer, gotovo arogantno, ponosna na svoje bliske prijatelje i na suradnike.

No, što ćemo s ovima koji iz svojih fotelja bezrazložno kritiziraju sve oko sebe, a žene svode na sliku koju im oni sami (same?) dodijele? Mislim da ih ne treba ignorirati, već da im treba stati na crtu, nevezano za to što se iza ružnih komentara kriju njihove vlastite nesigurnosti i bol. Osvijestimo o čemu se tu zapravo radi, preuzmimo odgovornost gdje treba i recimo im NE. Možda je pokušaj preodgajanja drugih (odraslih) ljudi utopijski zadatak, ali svatko može učiniti ponešto.

Jer, da li vam je normalno da žena preko četrdeset može biti ili “zapuštena” ili “previše urađena”, te da samo rijetki izuzeci “dostojanstveno stare”, što god to značilo? Manite me se Demi Moore, manite me se i Lindsay Lohan. Sve je to u redu i super, ali kako treba izgledati žena koja gleda svoja posla i živi svoj život? To samo ta žena treba odlučiti. Jedan kalup ne postoji i ne treba postojati. Posmatranje lica i tijela kao da je asesoar vodi samo u dublji bezdan, nezadovoljstvo i, da, zlobu.

Zašto netko misli da ima pravo pljuvati – ne, nemam finiju riječ – ženu koja se tramvajem vozi bez šminke ili to što Tyra Banks nije došla po take away burger obučena kao za svoj TV show? O, da, ako ste propustili, i Tyra Banks je opći izvor za zabrinutost. Netko ju je snimio kako na parkingu australskog restorana jede burger bez šminke, pa su njezini “obožavatelji” zabrinuti za njezino mentalno zdravlje i pitaju se je li kojim slučajem depresivna.

Halo, pa ja se nekad same sebe uplašim ako ujutro, dok sam otečena od spavanja, slučajno upalim i okrenem kameru na mobitelu. Ima li netko kome se nije desilo nešto slično? I ne, nisam depresivna zato što izađem iz kuće samo sa skincareom i SPF-om, nisam dotakla dno života što neočešljana iznesem smeće, a posebno nemam problem u životu zato što sam botoks probala samo jednom, prije skoro tri godine. Izgledalo je lijepo, meni malo čudno, možda ću ponoviti nekad (vrlo vjerojatno), a možda i ne. Samo čekam da mi netko nešto kaže povodom toga.

C’mon, I dare you.

Ali neće, nikada mi to nitko neće reći u lice. Oni koji bi nešto i rekli, bilo o tome kako izgledam ili o tome koliko sam talentirana za svoj posao, ne umiju predmet svoje osude pogledati u oči. Niti umiju, niti smiju, jer vidjeli bi ogledalo i sebe same. Nesretne i nesigurne.

Ivana Paris ne djeluje mi kao životno nesnađena žena, naprotiv. Izgleda mi kao da, i pored ovakvih besmislica, stoji s obje noge na zemlji. Nadam se da je riječi u komentarima nisu povrijedile, iako znam da nikako ne mogu biti ugodne. Iako se ne poznajemo, nadam se da ću je jednom sresti i ovim putem je javno pozdravljam.

SAZNAJ VIŠE: