Večeras će svoje radove predstaviti umjetnici Saša Tkačenko, Vuk Ćuk i Julija Zaharijević, a kustosica izložbe je Natalija Paunić. Ciklusom pozvanih galerija i kustosa Trotoar želi istražiti i predstaviti širok raspon regionalno i inozemno relevantnih umjetnica i umjetnika te potaknuti razmjenu perspektiva između njih i suvremene umjetničke produkcije Zagreba i Hrvatske. Povodom večerašnjeg otvorenja izložbe popričali smo s umjetnicima Sašom Tkačenkom i Vukom Ćukom, a izložbu u Trotoaru možete pogledati do 13. siječnja 2024.
Saša Tkačenko je beogradski umjetnik koji trenutno živi i radi u Zagrebu. U svom se umjetničkom djelovanju bavi prostorima i njihovim transformacijama pod utjecajem drugih medija, propitujući interakciju arhitektonskih karakteristika sa skulpturom, videom i instalacijom.Tkačenkovi radovi tako stvaraju dinamične situacije čiji je integralni dio publika, a često promišljaju motive i narative iz popularne kulture i suvremenog života. Izlagao u Centru Pompidou u Parizu, Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu, mumok-u u Beču, MSU Zagreb, MNAC-u u Bukureštu, Times Museumu u Guandongu, ACP-u u Sydneyu, Muzeju grada Beograda, Künstlerhausu Bremen, UnionDocsu (Center for Documentary Art) u New Yorku, muzeju suvremene umjetnosti Castello di Rivoli u Torinu. Izlagao je i na umjetničkim sajmovima uključujući Liste Art Fair u Baselu, Art Geneve, Flash Show Budapest i Not Cancelled (online).
Kako bi opisao svoj rad „Unknow, talk to uknown“ kojim dominiraju pojmovi „Stranger Danger“, što je i sam naslov izložbe u Trotoaru. Kako ga doživljavaš u samom prostoru u izlogu Trotoara i stalnoj konfrontaciji s prolaznicima i vozačima?
Saša Tkačenko: Rad je imao nekoliko iteracija prije nego je stigao u Zagreb. Prvobitno je osmišljen kao ambijentalna instalacija u podrumu galerije u Beogradu, da bi kasnije u Temišvaru bio izložen na fasadi zgrade u javnom prostoru, a sada je izložen pogledima publike kroz izlog galerije. Rad dosta eksplicitno otvara pitanje straha i anksioznoti koji se trigerira kada se sretnemo s nepoznatim, a izlaganje u određenom ambijentu uvjetuje intezitet reakcije. U ovom slučaju promatrač nije primoran da uđe u galeriju da bi se susreo s radom, a izlog i staklo galerije dodatno relaksiraju situaciju. Rad se konzumira “u prolazu”, i možda na prvi pogled nema taj snažan efekat koji se očekuje, ali je i tih nekoliko sekundi dovoljno da se neonski odsjaj ureže u podsvijest slučajnog prolznika i da ovo pitanje osvijesti baš onda kada je potencijalni strah aktiviran.
Koliko su ti inače u radu, za izvedbu rada i njegove promjene, važni prostor i ambijent gdje rad nastaje, te interakcija s posjetiteljima?
Saša Tkačenko: Većinu svojih radova promišljam site specific i tijekom produkcije rad proživljava puno vizualnih promjena iz želje da se uklopim u okruženje i kontekst u kojem radove prikazujem. Prostor uvijek čitam kao dio rada, a nekada je dovoljna samo mala gesta da se ta sinergija dogodi, i tada sam najzadovoljniji.
Osim rada Stranger Dangere koji nas još site specific radovi čekaju na izložbi Trotoaru, kojih se tema dotiču i što komuniciraju publici?
Saša Tkačenko: Za ovu priliku sam pripremio i dva nova rada koji se nadovezuju na dileme koje nosi „Unknow, talk to uknown“. Permanentne strahove za budućnost i kronično stanje grča u kojem se naš planet nalazi proispitujem kroz osobnu introspekciju, ali i otvaram prostor da promatrač zastane na trenutak i duboko udahne te postavi sebi par pitanja, po svom izboru 🙂
S obzirom na to da posljednjih par godina živiš u Zagrebu, možeš li napraviti neku usporedbu beogradske i zagrebačke suvremene umjetničke scene, kakva je razlika i kvaliteta događanja, interakcije, publike…?
Saša Tkačenko: Ne volim raditi takve komparacije iako su one neizbježne 🙂 Kad malo bolje razmislim, ja sam dosta pasivna osoba, pa tako ni moja selidba u Zagreb nije uzrokovana profesionalnim ambicijama. Vjerujem da sve dolazi spontano u pravo vrijeme, upravo kako su i ova izložba i prijeteljstvo s ekipom iz Trotoara nastali. Ako ipak govorimo o Beogradu i Zagrebu, mislim da se u obje sredine događaju zanimljive inicijative i jedino što nam ostaje je da promatramo i navijamo da se iz svega toga iznjedri neka nova kvaliteta, koja će ove gradove vratiti na mapu relevantnih mjesta za savremeu umetnost.
Vuk Ćuk je vizualni umjetnik iz Beograda. Kroz svoj rad propituje kako kapitalistička logika, trendovi i tehnologija oblikuju ljudski i prirodni svijet te istražuje nove načine življenja u suvremenom društvu. Djeluje kroz medij skulpture (kinetičke i statičke), instalacije, crteža, slikarstva, digitalne i video umjetnosti. Radovi su mu prikazani na 57. i 58. Oktobarskom salonu, na Sequence Art Festivalu u u Reykjaviku, u Kineskom umjetničkom muzeju u Šangaju, na Sugarcube Festivalu u New Yorku i na Taiyuanskom kiparskom simpoziju. Samostalno je izlagao galeriji Zvono u Beogradu, u EIKON Schauraumu u MuseumsQuartieru u Beču, Automat Artspaceu u Saarbruckenu, na The Armory Show u New Yorku, u galeriji Eugster || Belgrade, galeriji Ravnikar u Ljubljani te u Srpskom kulturnom centru u Parizu. Nagrađen je posebnim priznanjem MAK Museuma u Beču, nagradom zaklade Vladimir Veličković i nagradom Taiyuanskog kiparskog simpozija. Predaje na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu i umjetnički je urednik časopisa DSCENE.
Tvoj rad seže kroz različite medije, od prostornih skulptura i instalacija, preko crteža i slika pa do digitalne i video umjetnosti. U kojem se od navedenih najbolje osjećaš, što su najveći izazovi rada u ovako različitim medijima?
Vuk Ćuk: Jedan od glavnih razloga zašto sam odabrao bavit se umjetnošću je to što mi omogućava da stalno mijenjam način na koji se izražavam. Za mene je to vrlo važno, zato što se jako brzo zasitim određenom tehnikom ili materijalom. Ne postoji medij za koji bih mogao reći da mi najviše odgovara, prije bih rekao da su zapravo svi oni moj medij. Glavni izazov mi je da sve to ima smisla zajedno.
Predaješ na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu – kakvo je to iskustvo?
Vuk Ćuk: Uvijek je lijepo i inspirativno raditi s mladim ljudima, ponekad izazovno, ali nikada dosadno :).
Izlagao si već na niz međunarodnih sajmova, a ovo godine i na Armory Showu u New Yorku? Kakvi su bili dojmovi? Kako bi usporedio izlaganje u muzejskom/galerijskom kontekstu i na umjetničkim sajmovima?
Vuk Ćuk: New York je moj omiljeni grad i izlaganje tamo je uvijek posebno iskustvo, koje me je ispuni posebnom vrstom energije i dodatnom motivacijom za rad. Izlaganje na sajmovima umjetnosti u odnosu na galerije i institucije je potpuno drugačije, prije svega u obimu i količini izloženih radova, kao i u dinamici događanja. Sajmovi su jedna velika arena, s velikim brojem galerija koje su došle s istim ciljem. Ja sam uvijek uživao u takvoj dinamici, prija mi, uzbuđuje me, i u njoj se dobro snalazim.
Kakvi nas radovi čekaju u Trotoaru, kojim se temama bave?
Vuk Ćuk: Dođite da vidite 🙂
Otvorenje izložbe „Stranger Danger“ je u petak 24. studenog u 19 sati. Galerija Trotoar otvorena je od srijede do petka od 11 do 19 sati te subotom od 10 do 14 sati.
trotoar-galerija.hr
instagram.com/trotoar.gallery
facebook.com/trotoar.gallery
